Većina ribolovaca koji od 1. juna do sredine jeseni opsedaju Tamiš opredeljuje se za ciljani lov šarana. Ta riba ne radi svake godine isto, a dosad je ove sezone bila vrlo slabo aktivna, pa mnoge šarandžije danima uzaludno čekaju na udarac. S druge strane, fideraši koji uzgredno love šarana imaju dobre šanse da uhvate bar poneki lep komad u skoro svakom izlasku
Iako sam se tokom višedecenijske ribolovačke karijere u jednom periodu malo ozbiljnije posvetio šaranskom ribolovu, nisam se duže zadržao u tim vodama. Prosto, takav pristup nije odgovarao mojoj organizaciji vremena. Naime, pre odlaska u penziju, po pravilu sam imao samo po jedan slobodan dan nedeljno, te nije bilo prilike da radim ono što je neophodno, da pripremam (čitaj – hranim) mesto za pecanje šarana. Istina, u jednom kraćem periodu, pre nekoliko godina (kada sam već uveliko isključivo lovio fider tehnikom), zahvaljujući iskustvu mog prijatelja, vrsnog ribolovca Aleksandra Jelušića, i njegovom poznavanju pravih terena, tj. pozicija na kojima šaran inače obitava te ga ne moramo privlačiti dugotrajnim svakodnevnim hranjenjem, imao sam više uspešnih izlazaka na Dunav i lepe ulove šarana na fider, o čemu sam i pisao u Ribolovu, ali takvo pecanje je ipak bilo ograničeno samo na jedan konkretni teren na toj reci nizvodno od Beograda.
S DRUGE STRANE, VEĆ NEKOLIKO GODINA tokom leta obavezno posećujem svog prijatelja Cvetka dok kampuje na Tamišu kod Sakula. Tu sam ranije uglavnom lakšim fider kompletima lovio one ciprinidne vrste (belu ribu i babušku) koje bi bile aktivne. Međutim, poslednje dve sezone, kao da se nešto dešava na tim terenima na ovoj prelepoj reci. Naime, vodostaj je leti konstantno veoma nizak a protok vode slab i ribu je sve teže uloviti. Ipak, još uvek se nekako snalazim, te kombinacijom pecanja na žive mamce, sistemima sa kaveznim hranilicama punjenim praškastom hranom, i na vaftere na trnu, uz upotrebu metod hranilica, uglavnom ostvarujem sasvim solidne rezultate u ovom periodu (o čemu sam takođe pisao, kako ovog leta, tako i prethodnih).
A ZA TE MOJE IZLASKE NA OVAJ teren karakteristično je i to da gotovo uvek, uz lep ulov raznovrsne bele ribe i babuške, »kao bonus« dobijem ponekog šarana. Za takvo pecanje taktika mi je uvek ista. Za šarana izdvojim neki od svojih jačih fider kompleta (štap t.b. bar 150 g, sa mašinicom koja ima »brzu« kočnicu). Pre zabačaja tog štapa izbacim nekoliko velikih hranilica za početno hranjenje sa raznovrsnim partiklima (mešavinom kuvanog zrnevlja i peleta za prihranjivanje), a povremeno (naravno, ne tako često kao sa štapovima kojima za to vreme pecam belu ribu) ponovo zabacujem »u istu tačku« još poneku hranilicu punjenu nekom od šaranskih primama i partiklima.
Moja omiljena primama za čekanje šarana je kombinacija brašnaste hrane Serie Walter Big Carp i TTX-a (termički obrađenog, mlevenog i presovanog kukuruza, u »flekicama«). Iskusni ribolovci znaju, ali zbog ostalih napominjem da se TTX sa drugom primamom ne meša suv već se prethodno nalije vodom i tek nakon što je upije, ali dok je još u kašastom stanju, dodajemo ga u praškastu hranu. Naravno, u hranilicu, prilikom punjenja, obavezno ide i »spod-miks«.
IAKO JE PROTOK TAMIŠA SLAB I dovoljne su i hranilice težine 40 g, za pecanje šarana obavezno koristim znatno teže, obično od 100 g, zbog efekta tzv. samoubadanja – tj. zato da bi se udica, kada šaran ponese mamac, i pre nego što podignemo štap sa držača, od težine utega sama zabila u nepce odnosno usnu. A pošto me fideraški duh ne napušta sasvim ni u ovom slučaju, pri izboru udice i mamca pravim izvestan kompromis, najčešće koristeći udicu VMC 7009 veličine 10 sa jednim ili dva zrna Cukk kukuruza. Na taj mamac umeju da udare i krupan protfiš i neka babuška natprosečne težine, a do kraja dana gotovo uvek i bar neki lep tamiški šaran.
Taj fider štap, sa opuštenom kočnicom, postavljam malo sa strane, na držač sa jednim od elektronskih signalizatora trzaja koji su mi preostali iz »šarandžijskog perioda«, a još uvek rade, i ostavim ga u vodi i kada zbog vrućine oko podneva povadim šaranske štapove i premestim se sa mesta kraj same vode koju desetinu metara dalje, u hladovinu Cvetkovog kampa.
OVA SEZONA JE, INAČE, PRIČA za sebe. Iako se već mesecima na Tamišu u rejonu Sakula gotovo ne može naći slobodno mesto jer su sve pozicije odavno zauzele šarandžije, od kojih većina tu nedeljama kampuje, ulovi šarana su veoma retki. Istina, to malo riba što se uhvati znatno je veće od proseka iz ranijih godina. Sada su, naime, to već komadi zavidne težine (7, 9 pa i 10 kg), sa kakvima nije lako izaći na kraj, pa su i kidanja vrlo česta. To se dešava iz dva glavna razloga: 1. Tamiš je relativno mala reka, pa snažne ribe i kratkim begom lako pronađu spas u podvodnom granju, kog ima mnogo; 2. pošto su udarci šarana retki, mnogi ribolovci koji čekaju tu ribu vreme prekraćuju druženjima, posećivanjem susednih kampova ili prosto odmorom. I zato, dok su u metod ribolovu na komercijalnim revirima ruke maksimalno koncentrisanih šarandžija skoro sve vreme na drškama njihovih štapova, tako da su spremni da reaguju u sekundi, ovde signalizatori umeju da odsviraju čitavu melodiju dok ribolovac pritrči zabačenom štapu da bi udario kontru.
IMAJUĆI SVE TO U VIDU, JA SAM svoj šaranski ribolov ove sezone donekle modifikovao. Pre svega tako što zbog... (-Ceo tekst možete pročitati u listu Ribolov br. 668-)