Od ka­ši­ke ne­ma jed­no­stav­ni­je va­ra­li­ce, a isto­vre­me­no te­ško da nam bi­lo ko­ji ve­štač­ki ma­mac nu­di vi­še mo­guć­no­sti da uz do­bar iz­bor mo­de­la, ve­li­či­ne, de­ko­ra i pre­zen­ta­ci­je imi­ti­ra­mo raz­li­či­tu hra­nu ra­znih gra­blji­vi­ca i da ih vr­lo uspe­šno lo­vi­mo. Ni­je za­to pre­vi­še čud­no što ka­ši­ke ni­ka­da ne iz­la­ze iz mo­de i što ih no­ve ge­ne­ra­ci­je va­ra­li­ča­ra stal­no ot­kri­va­ju, a sta­ri­je im se če­sto vra­ća­ju

U po­sled­nje dve se­zo­ne kle­na lo­vim is­klju­či­vo na naj­ma­nje ka­ši­ke. Ta­kav ri­bo­lov – iako se po kla­si pri­bo­ra i te­ži­ni ve­štač­kog mam­ca svr­sta­va u ul­tra­lajt ka­te­go­ri­ju – sa sta­no­vi­šta zah­te­va ko­je po­sta­vlja pred ri­bo­lov­ca ni­je ni­ma­lo la­gan, jer pod­ra­zu­me­va ozbilj­nu pri­pre­mu u po­gle­du oda­bi­ra mo­de­la, te­ži­na i de­ko­ra va­ra­li­ca, a zah­te­va i stal­no pri­la­go­đa­va­nje uslo­vi­ma na te­re­nu.

PO­ČET­NA IDE­JA, OD KO­JE DO DA­NAS ni­sam od­stu­pio ni za mi­li­me­tar, bi­la je da pe­cam mi­ni­ma­li­stič­ki, tj. da od opre­me no­sim sa­mo jed­nu ma­le­nu »per­ni­cu« sa ka­ši­ka­ma, ma­ka­zi­ce, flu­o­ro­kar­bon­ski pred­vez i ke­si­cu kop­či. Ali ta va­ri­jan­ta na pr­vi po­gled opu­šte­nog i jed­no­stav­nog ri­bo­lo­va tra­ži ve­li­ku po­sve­će­nost i du­gu prak­su da bi je bi­lo mo­gu­će uspe­šno pri­me­nji­va­ti.

Ka­ko ka­ši­ke po­sled­njih go­di­na po­no­vo la­ga­no ula­ze u mo­du, po­nu­da va­ra­li­ca tog ti­pa je do­sta ra­zno­vr­sna. Moj iz­bor je pao na ja­pan­ske Val­kein ka­ši­ke iz asor­ti­ma­na fir­me DUO. Ku­pio sam za po­če­tak tri mo­de­la u ne­ko­li­ko de­ko­ra i kre­nuo u is­tra­ži­va­nje, tj. u upo­zna­va­nje sa nji­ho­vim ra­dom i mo­guć­no­sti­ma.

BR­ZO ĆU SE UVE­RI­TI DA SU TO naj­bo­lje ka­ši­ke za pe­ca­nje »u li­ni­ji«, jer od­lič­no »dr­že« oda­bra­nu du­bi­nu, što olak­ša­va nji­ho­vo vo­đe­nje. Uz­gred, iako pre sve­ga na­me­nje­ne pe­ca­nju pa­strm­ke, osim za kle­na od­lič­no su mi se po­ka­za­le i za ban­da­ra.

Na po­čet­ku mo­ram na­po­me­nu­ti da sva­ki mo­del tih va­ra­li­ca ima spe­ci­fi­čan rad, ko­ji se mo­že me­nja­ti raz­li­či­tim na­či­ni­ma vo­đe­nja. Uspe­šno pe­ca­nje ka­ši­kom iz­i­sku­je ino­va­tiv­nost i ma­štu, i za­pra­vo su sa­mo to ogra­ni­ča­va­ju­ći fak­to­ri kad je reč o ani­ma­ci­ji ma­ma­ca tog ti­pa.

Ka­ši­ke, na­i­me, tre­ba po­sma­tra­ti ve­o­ma ši­ro­ko, pa ta­ko raz­mi­šlja­ti i o nji­ho­voj pre­zen­ta­ci­ji, jer mo­gu imi­ti­ra­ti sva­ko­vr­sni plen za­ni­mljiv ri­ba­ma – od sit­ne ri­be ko­ja se ne­pred­vi­di­vo kre­će kroz sve slo­je­ve vo­de, pre­ko ra­nje­ne ri­bi­ce ko­ju no­si vo­de­ni tok i lar­ve ko­ja se pre­vr­će po dnu, do ra­znih kop­ne­nih in­se­ka­ta ko­ji se na­kon pa­da u vo­du ba­tr­ga­ju na po­vr­ši­ni, bo­re­ći se za ži­vot. A ka­da sve to slo­ži­mo u gla­vi, po­sma­tra­njem ra­da od­re­đe­nih mo­de­la u vo­di do­bi­će­mo sva­ka­kve ide­je za nji­ho­vu pri­me­nu. 

Ka­ši­ke ko­je ima­ju ne­pra­vi­lan i si­tan rad, ko­ji se la­ko po­bu­đu­je »do­da­va­njem ak­ci­je« po­kre­ti­ma vr­ha šta­pa, spa­da­ju me­đu naj­ši­re pri­men­lji­ve. Val­kein mo­del Hi-Burst se me­đu nji­ma br­zo iz­dvo­jio kao moj adut, ta­ko­re­ći kec iz ru­ka­va. Nji­me se mo­gu br­zo pre­tra­ži­ti svi vo­de­ni slo­je­vi ka­ko bi se do­bio od­go­vor na pi­ta­nje šta ri­ba tra­ži tog da­na – da li la­ga­no po­vla­če­nje u od­re­đe­nom slo­ju vo­de, agre­siv­no vo­đe­nje sa pa­u­za­ma od­re­đe­ne du­ži­ne ili ska­ku­ta­nje po dnu.

Ka­ši­ke sa ši­rim ra­dom, ko­je »ša­ma­ra­ju zad­nji­com« i »lo­me se«, do­zvo­lja­va­ju du­že za­dr­ža­va­nje u me­stu, te mo­gu bi­ti do­bre u lo­vu pri po­vr­ši­ni ili u spo­ri­jem to­ku. Mo­del Ser­vant Spe­ar je me­sto u mo­joj »per­ni­ci« do­bio zbog lov­no­sti baš pri ta­kvoj pre­zen­ta­ci­ji.

Po­ne­kad je do­volj­no sa­mo za­ba­ci­ti ka­ši­ku i pu­sti­ti da je tok re­ke no­si, bez ika­kve do­dat­ne ak­ci­je sa na­še stra­ne, sa­mo uz pra­će­nje vr­hom šta­pa i pri­ku­plja­nje vi­ška stru­ne okre­ta­njem ru­či­ce če­kr­ka. Ose­ćaj ka­da ri­ba po­ku­pi ta­ko pre­zen­to­van ma­mac je fan­ta­sti­čan – bu­kval­no kao da ne­ko uda­ri če­ki­ćem sa dru­ge stra­ne. De­lu­je nam u ovoj va­ri­jan­ti da ka­ši­ka sa­ma pe­ca.

Ali pod­ra­zu­me­va se da je po­treb­na ve­šti­na za sve to, tj. pre­po­zna­va­nje od­go­va­ra­ju­ćih uslo­va i me­sta po­god­nog da se kon­kret­na pre­zen­ta­ci­ja iz­ve­de.

PRE­SU­DAN DEO OPRE­ME ZA OVAJ VID pe­ca­nja je, na­rav­no, štap. On mo­ra bi­ti ose­tljiv, »me­ke« ak­ci­je, krat­ke dr­ške i sa do­volj­nom re­zer­vom sna­ge da mo­že iza­ći na kraj i sa krup­nom ri­bom. Neo­p­hod­no je da pre­ci­zno za­ba­cu­je la­ga­ne te­re­te – i od sa­mo 0,4 g, a da po po­tre­bi mo­že »is­pa­li­ti« i ka­ši­ku od 3 g. Krat­ka dr­ška je oba­ve­zna jer ka­ši­ke če­sto tra­že pro­me­ne na­či­na vo­đe­nja i agre­siv­ne pre­zen­ta­ci­je, što ta­kav ru­ko­hvat olak­ša­va. Moj fa­vo­rit je dvo­de­lac Jac­kson Ka­wa­se­mi Rhap­sody Tu­la, du­ži­ne 180 cm i de­kla­ri­sa­ne te­ži­ne ba­ca­nja od 0,8 do 4 g. 

Stru­na tre­ba da je tan­ka – de­blji­ne 0,2 ili 0,3 PE (0,076 od­no­sno 0,094 mm), na­rav­no po­u­zda­na, tj. kva­li­tet­na. Naj­bo­lje je da pred­vez de­blji­ne 0,14 ili 0,16 mm bu­de od flu­o­ro­kar­bo­na, ali mo­že  po­slu­ži­ti i na kr­za­nje ot­po­ran naj­lon tih preč­ni­ka a ne­u­pa­dlji­ve bo­je. 

KA­DA SE TA­KO OPRE­MI­MO, MO­ŽE­MO u avan­tu­ru. Re­ci­mo baš ona­kvu u ka­kvu sam kre­nuo pr­vog vi­ken­da na­kon iz­la­ska pro­šlog bro­ja Ri­bo­lo­va, sa na­me­rom da dva da­na pro­ve­dem na dve raz­li­či­te re­ke. Na obe je vo­do­staj bio let­nje ni­zak, a pro­tok slab, što... (-Ceo tekst mo­že­te pro­či­ta­ti u li­stu Ri­bo­lov br. 668-)