Dok re­kre­a­tiv­ci po­sle pe­ca­nja za­mr­za­va­ju ono što od bra­šna­ste pri­hra­ne i ku­va­nog zr­ne­vlja pre­tek­ne sa­mo da im se ne bi po­kva­ri­lo do sle­de­ćeg iz­la­ska na vo­du, is­ku­sni tak­mi­ča­ri tom po­stup­ku naj­če­šće pri­be­ga­va­ju iz sa­svim dru­gog raz­lo­ga – da bi oda­bra­noj sme­si pro­me­ni­li ka­rak­te­ri­sti­ke i uči­ni­li je iz­u­zet­no po­god­nom za sa­svim od­re­đe­ne si­tu­a­ci­je

Na po­je­di­nim stra­nim tak­mi­čar­skim fo­ru­mi­ma i u »za­tvo­re­nim« en­gle­skim, fran­cu­skim i ma­đar­skim tak­mi­čar­skim gru­pa­ma na dru­štve­nim mre­ža­ma po­sled­njih go­di­na po­vre­me­no na­i­la­zim na iz­ra­ze »dead gro­und­ba­it« (eng. »mr­tva pri­ma­ma«) od­no­sno »amor­ce cassée« (fra. »slo­mlje­na /raz­bi­je­na/ pri­ma­ma«), uglav­nom u po­sto­vi­ma u ko­ji­ma se di­sku­tu­je o upo­tre­bi kva­li­tet­nih hra­na (Sen­sas, Van den Eynde, Mi­lo, Cham­pion Feed itd.). Mo­gu­će je da bi mi to i pro­ma­klo, tj. da to­me ne bih po­klo­nio do­volj­nu pa­žnju, da ni­sam go­di­na­ma slu­šao vr­lo za­ni­mlji­va is­ku­stva i za­pa­ža­nja ne­kih vr­hun­skih tak­mi­ča­ra na tu te­mu. Je­dan od njih bio je Dra­gan Pa­nić Ga­ca (vi­še­stru­ki re­pre­zen­ta­ti­vac, po­bed­nik broj­nih tak­mi­če­nja, osni­vač obre­no­vač­kog klu­ba MGP i du­go­go­di­šnji uvo­znik Sen­sa­sa za Sr­bi­ju – prim. ur.), ko­ji je ne­ke Sen­sa­so­ve hra­ne za­mr­za­vao da bi im pro­me­nio svoj­stva i ta­ko do­bio efe­kat za ko­ji je znao da će mu na kon­kret­noj sta­zi bi­ti po­tre­ban. Kom­bi­na­ci­ja tih no­vih i sta­rih in­for­ma­ci­ja na­ve­la me je da ma­lo du­blje is­tra­žim to pi­ta­nje.

VE­ĆI­NA RI­BO­LO­VA­CA, INA­ČE, MI­SLI DA se hra­na ko­ju ne po­tro­ši­mo na pe­ca­nju po po­vrat­ku ku­ći za­mr­za­va i ta­ko smr­znu­ta ču­va dok se ne uka­že pri­li­ka da se po­tro­ši sa­mo za­to što je pre­sku­pa da bi­smo je tek ta­ko ba­ca­li. Prak­tič­no sa­mo do­bro upu­će­ni tak­mi­ča­ri sa du­žim sta­žom, ko­ji su uz to ima­li pri­li­ku da če­šće lo­ve na sta­za­ma na evrop­skim plov­nim ka­na­li­ma i ve­li­kim re­ka­ma, zna­ju da je za­mr­za­va­nje pro­ces ko­jim se me­nja struk­tu­ra pri­ma­me i nje­no po­na­ša­nje u vo­di.

A da ne bu­de ne­spo­ra­zu­ma, mo­ram ov­de da na­gla­sim da se u tak­mi­čar­skom ri­bo­lo­vu za­mr­za­va­ju i po­tom po od­mr­za­va­nju ko­ri­ste od­re­đe­ne kva­li­tet­ne hra­ne (či­ji de­li­mič­ni po­pis da­jem na kra­ju ovog tek­sta), a ko­je su bo­ga­te mle­ve­nim i lo­mlje­nim kek­som, ulja­nim kru­pi­ca­ma, ra­znim se­men­ka­ma i te­škim skro­bom. Jef­ti­ne »pra­zne« hra­ne, pu­ne stoč­nog bra­šna (nus­pro­i­zvo­da mle­ve­nja ži­ta­ri­ca, ko­ji se sa­sto­ji od usit­nje­nog en­do­sper­ma, kli­ca i me­ki­nja) za­mr­za­va­njem se ne po­pra­vlja­ju, ali se ta­ko sva­ka­ko mo­gu sa­ču­va­ti do sle­de­ćeg pe­ca­nja, na kom ne mo­ra­ju bi­ti ni­šta ma­nje efi­ka­sne ne­go dok su bi­le sve­že.

KA­DA SE HRA­NA NA­VLA­ŽI, NJE­NE ČE­STI­CE upi­ja­ju vo­du. Ali tek ka­da tem­pe­ra­tu­ra na­kva­še­ne hra­ne pad­ne is­pod nu­le, na­sta­je pro­ces pro­me­ne. Vo­da u je­zgru če­sti­ca se le­di i ši­ri, de­lu­ju­ći kao mi­kro­skop­ski »eks­pan­der« – bu­kval­no raz­bi­ja unu­tra­šnje ve­ze i će­lij­sku struk­tu­ru skro­ba, bi­skvi­ta i ulja­nih kul­tu­ra. Na­kon od­mr­za­va­nja, me­ha­ni­ka ta­kve pri­ma­me je pot­pu­no pro­me­nje­na. Vi­še ne­ma »di­vljeg iska­ka­nja«, po­di­za­nja pli­va­ju­ćih če­sti­ca sa dna i ha­o­tič­nog ra­da. Hra­na je »ubi­je­na« (»umrt­vlje­na«), ne­ka su joj svoj­stva po­ja­ča­na i sa­vr­še­no je na­to­plje­na vo­dom, ta­ko da le­ži na dnu, kao ne­po­mi­čan te­pih.

Če­sti­ce gu­be ela­stič­nost i le­plji­vost, pa se sme­sa ne po­na­ša kao pla­ste­lin (tj. ne­ma for­mu ka­kvu bi ina­če ima­la u hra­ni­li­ci ili ku­pi­ci), ali iako osta­je te­ška, na dnu se otva­ra tre­nut­no, jer le­de­ne igli­ce »po­ki­da­ju« glu­ten­ske ve­ze. Uz to, u pro­ce­su ko­ji se na­zi­va kri­o­ek­strak­ci­ja aro­me, za­le­đi­va­nje is­ti­sku­je kon­cen­tri­sa­ne mi­ri­se, ami­no­ki­se­li­ne i pri­rod­na ulja iz unu­tra­šnjo­sti če­sti­ca na sa­mu po­vr­ši­nu. Mi­ris ta­ko po­sta­je iz­ra­že­ni­ji i po­sto­ja­ni­ji u vo­di.

FRAN­CU­ZI, EN­GLE­ZI, MA­ĐA­RI I ITA­LI­JA­NI u tak­mi­čar­skom ri­bo­lo­vu ovo ko­ri­ste u od­re­đe­nim si­tu­a­ci­ja­ma. Ako pro­če­šlja­mo ozbilj­ne stra­ne fo­ru­me i »in­saj­der­ske« tak­mi­čar­ske gru­pe (gde Fran­cu­zi i En­gle­zi ne kri­ju »ca­ke« sa Sen­sas pro­iz­vo­di­ma, a Ma­đa­ri i Ita­li­ja­ni ob­ja­šnja­va­ju »te­šku me­ha­ni­ku« sme­sa za plov­ne ka­na­le i re­ke), la­ko će­mo uvi­de­ti da se za­mr­za­va­njem kva­li­tet­nih hra­na re­ša­va­ju dva ve­li­ka pro­ble­ma sa ko­ji­ma se sre­će­mo u mo­der­nom tak­mi­čar­skom ri­bo­lo­vu.

Pr­vi od njih je pri­su­stvo broj­ne agre­siv­ne sit­ne ri­be na po­zi­ci­ji na ko­joj ne­spor­no ima i krup­nih je­din­ki. To je po­seb­no iz­ra­že­no na sta­ja­ćim vo­da­ma i ka­na­li­ma spo­rog to­ka. Čim sve­ža hra­na (ko­ja ni­je bi­la za­mr­znu­ta) do­tak­ne vo­du, sit­na bo­dor­ka, ke­der ili ra­zna mlađ krup­ni­jih vr­sta kre­će u »stam­pe­do«, pre­sre­ću­ći pri­ma­mu dok to­ne i raz­vla­če­ći »oblak« na sve stra­ne, dok krup­na ri­ba (de­ve­ri­ka, ša­ran itd.) te­ško mo­že da joj pri­đe od sil­ne vre­ve.

KA­DA ZNA­JU DA ĆE SE SRE­STI SA TA­KVOM si­tu­a­ci­jom, Fran­cu­ski tak­mi­ča­ri na­mer­no ko­ri­ste od­mr­znu­tu hra­nu. Po­što je ta­kva pri­ma­ma me­ha­nič­ki »umrt­vlje­na«, dok pa­da na dno ne osta­vlja ni­ka­kav trag u vo­di, ni­ti po­tom pra­vi ver­ti­kal­ni oblak su­spen­do­va­nih če­sti­ca, ko­ji bi hra­nio i pri­vla­čio sit­nu ri­bu... (-Ceo tekst mo­že­te pro­či­ta­ti u li­stu Ri­bo­lov br. 668-)