Činjenica da je starih Ružnih pačića u kutijama ribolovaca sve manje, jer se ta legendarna varalica odavno ne pravi, navela je našeg saradnika da potraži plastične »dvojnike« po izgledu i radu, te da proveri može li se potočna pastrmka i njima uspešno loviti kao legendarnom varalicom Čačanina Ace Veselinovića

Dva u jedan, a kafa nije? To vam je, bar u ovom slučaju, dvosmisleni naslov, koji čini mi se nikad bolje nije odslikavao oba značenja: vodio sam sina i njegovog druga na pastrmke, tj. pačići su išli u školu varaličarenja, a pritom smo koristili stare dobre voblere Ružno Pače, kao i varalice nastale po uzoru na njih, kao da su njihovi konstruktori pohađali »pačiju« školu drvodeljstva kod legendarnog Aleksandra Ace Veselinovića, tvorca jednog od globalno najboljih ako ne i najboljeg malog drvenog voblera do sada napravljenog.
TOKOM MARTA SAM NA VODI bio tri puta. Prvo pecanje je bilo najzahtevnije jer sam vodio svog sina Stefana i njegovog druga Vuka, a teren je bio takav da bi čak i Stefko, koji ima već petogodišnje ribolovačko iskustvo, brzo pokidao gomilu varalica. Zato sam morao sve vreme da budem uz onoga ko peca, dok bi drugi, silom prilika, morao da čeka. U takvim vanredno teškim uslovima ulov je bio zadovoljavajući: za dva sata pecanja se Stefko upisao, dok će Vuk morati da sačeka narednu šansu.
A u situaciji kada je cilj jasan – da deca nešto ulove – nema mnogo mesta za eksperimentisanje. Dao sam im varalice koje su, bar po mom mišljenju, najefikasnije za ovu konkretnu situaciju – veliku, jaku i ledenu vodu. Stefku sam na kopču na kraju predveza stavio Ružno Pače broj 3, a Vuku dvodelnog Antax Rikija. Objasnio sam im da vobler treba plasirati što bliže drugoj obali (a često sam ga ja zabacivao i onda im davao da ga vode), i to dijagonalno nizvodno, a potom »lerovati« u matici dok ga ona gura ka našoj obali, tu ga podvući pod korenje vrba ili voditi kraj palog drveća, te polako privlačiti.
Stefko je veoma brzo ulovio pastrmku od 25-30 cm, što nas je sve obradovalo. Ali netom pomenuta taktika ima svoju cenu: dosta kidanja. Kako je starih Pačića u mojim kutijama ostalo najviše desetak, a iz godinu u godinu ih je sve teže nabaviti (pošto je ponuda sve manja), sve vreme sam strepeo da Stefko ne pokida pomenutu trojku. To se, srećom, nije desilo, ali zato dva Antaxa ostadoše na panjevima. S druge strane, bilo mi je žao Vuka jer nisam imao istu takvu varalicu za njega.
PO POVRATKU U NIŠ SAM PRETRAŽIO KUTIJE sa varalicama i izdvojio sve što radi slično kao Ružno Pače jer sam znao da će ovo biti dobitna taktika još bar mesec dana, ali i da ona neće biti maksimalno efikasna ako varalice koje se na gore opisani način bacaju i vode ne budu odgovarajuće.
Zatim sam otišao do najbliže niške prodavnice (Eagle Eye) da pogledam šta oni imaju da ponude od modela sličnih starim »pačićima« te sam probrao nekoliko takvih: Salmo Hornet 3 i 4, Kenart Diver 3 i Mega Duck 3 i 4. Mislim da bar pet godina nisam kupovao voblere jer sam ih od 1992. do danas nakupio toliko da ih ne bih pokidao za dva života. Ipak, želeo sam da probam nešto za mene novo, da ne bude da sam baš ispao iz modernih tokova. A ponajviše me je obradovao za mene potpuno novi brend Mega, za koji sam saznao da se pravi u Banjaluci, a veoma liči na staro Ružno pače (s tim što su ovi vobleri od plastike, dok je Pače, naravno, bilo od drveta)... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 660-)