Kada je čuo da se na Tamišu kod Glogonja iole krupnije jedinke ma koje vrste na fider trenutno ne mogu pecati zbog najezde sitne ribe, iskusni fideraš je bez razmišljanja otišao baš tamo, motivisan da nađe rešenje tog problema. I u tome je uspeo, prošavši bolje nego što je očekivao

Čim su meteorolozi najavili jedan za pecanje lep prolećni dan, nakon niza vetrovitih i kišovitih, koji su doneli veliki porast vode na mnogim rekama, počeo sam grozničavo da razmišljam kako najbolje da ga iskoristim. Jedna od opcija bio je ponovni odlazak na Tamiš u Pančevu, gde sam sa gradskog keja nedavno veoma lepo pecao, pa je i te kako imalo smisla probati to ponoviti.
Ali predomislio sam se nakon telefonskog razgovora sa Slobodanom Neševskim, dugogodišnjim ribočuvarom RSV-a i odličnim ribolovcem iz pitomog sela Glogonj, kraj kog Tamiš protiče. Pošto svakog proleća na tom terenu u donjem toku reke bar koji put fiderišem (uglavnom uspešno), Sloba nije zapravo uopšte morao da me ubeđuje da se baš tamo zaputim i da se uz pecanje vidim i ispričam s njim.
NIJE ME OD TOG NAUMA MOGLO odbiti ni to što mi je Slobodan rekao da je trenutno kod Glogonja iole krupniju belu ribu gotovo nemoguće pecati fider tehnikom zbog prave najezde sitnurije. Štaviše, kada sam to čuo, dileme za mene više nije bilo, jer mi je uvek izazov da vidim da li ću u takvim uslovima ipak nekako uspeti da selektujem malo veće jedinke, što mi je čak i podsticajnije nego punjenje čuvarke na terenima gde je to izvesno i lako.
Inače, moja prva pecanja kod Glogonja bila su klasična »tamiška«: na njima sam koristio uobičajene kombinacije primama za tu reku i standardne žive mamce – bele mesne crve, pinkije i gliste.
PO PRVI PUT SAM PROŠLE GODINE, NAKON što je početna lepa aktivnost ribe naglo sasvim stala, probao nešto što je na nekim drugim mestima na Tamišu davalo dobre rezultate. Na već formirana hranilišta, umesto klasičnih sistema sa kaveznom hranilicom, na koje sam do tada pecao, plasirao sam »metod flet« hranilicu (rebrastu sa gornje strane a ravnu sa donje), koju sam punio lepljivom hranom, a kao mamac sam koristio vaftere okačene na trn na udici na kratkom predvezu. To bi najčešće »probudilo« ribu i neretko bi se javljale krupnije jedinke od onih koje sam dobijao na mesne mamce i sisteme sa kaveznom hranilicom i dužim predvezom (o takvim svojim iskustvima već sam pisao, verujući da to može koristiti kolegama u sličnim situacijama).
MEĐUTIM, OVOG PUTA, U GLOGONJU, SVEGA par lepih bodorki je na to odreagovalo, a onda je sve ponovo utihnulo. Tada sam odlučio da primenim pristup koji sam više puta (a posebno prilikom nekoliko poslednjih izlazaka na Savu) uspešno primenjivao na jakim i velikim rekama kada bi mi dosađivala sitna riba... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 660-)