Kojom god tehnikom da pecamo, kad se spremimo za izlazak na jednu vodu, a završimo na drugoj, nimalo sličnoj, najčešće je neizvesno samo da li ćemo proći prilično loše ili katastrofalno. Ali ima i sasvim drugačijih raspleta. Ovo je jedan od njih

Nakon što smo lepo lovili sa njegovog splava na Savi kod sremskog sela Boljevci, moj prijatelj Marko Budaković i ja smo poželeli da prvu narednu priliku u vidu još jednog lepog zimskog dana iskoristimo za pecanje na istom mestu. Međutim, kada smo stigli do splava, videli smo da se i Sava, na našu žalost, jako zamutila, poput Drine nekoliko dana ranije (što nas je na Savu i »oteralo« – vidi str. 24), tako da nam je odmah bilo jasno da nema izgleda za uspešno pecanje bele ribe ni na jedan način, pa ni fider tehnikom.
NARAVNO, NISMO NI POMIŠLJALI DA se tek tako vratimo kući, te je izbor pao na Kolubaru, i to kod sela Slovac, nedaleko od Valjeva, gde je riba, po informacijama koje smo imali, nekoliko dana ranije bila aktivna. To nije baš blizu Beograda (pa time ni Boljevaca), tako da smo na odredište stigli kasno pre podne. Samo mesto na kom smo naumili da pecamo nije bilo naročito pristupačno. Naime, prilaz je izuzetno strm, a sada je uz to bio klizav i blatnjav. Za nas fideraše, koji sa sobom uvek nosimo brdo opreme, to je uvek poseban problem.
Ali još je nezgodnjije za mene i Marka bilo to što su sav naš pribor i primama bili pripremljeni za sasvim drugačiju i znatno veću Savu i druge vrste riba od onih koje smo mogli očekivati na ovom delu Kolubare, gde se uglavnom lovi skobalj. No sada nikakvo vajkanje nije moglo da pomogne, pa je ostalo da se prilagodimo situaciji sa onim što imamo i probamo da najbolje što možemo odgovorimo izazovu.
MARKO JE IZ SVOJE KUTIJE NEKAKO »iščačkao« nekoliko lakih kaveznih hranilica (sa otežanjem od 40 g), koje su mogle poslužiti, ali je ostalo da vidimo hoćemo li moći da na nevelikoj reci iole uspešno lovimo dugačkim i objektivno prejakim štapovima od 4 m i deklarisane težine bacanja do 120 odnosno 130 g.
Konkretno, od svih fidera koje sam ja imao u torbi, činilo mi se da bi jedino Preston Ascension t.b. 120 g, na koji sam namontirao najslabiji vrh, nosivosti 84 g (3 oz), mogao kako-tako poslužiti svrsi, pa sam sve vreme samo njega i koristio. I ispostavilo se da nisam pogrešio u proceni.
GUŽVE NIJE BILO, A RAZLOG ZA TO objasnili su nam lokalni ribolovci koji su pecali u našoj blizini, a česti su posetioci tog terena. Od njih smo čuli da je riba tokom nekoliko prethodnih dana bila mnogo manje aktivna nego ranije. Ni sada nije bilo mnogo drugačije, jer gotovo da nisu ni imali ulova.
Sa druge strane, Marko i ja smo se lepo snašli. Iako znam da neki ribolovci i kada idu na skobalja (naročito kada je on aktivan u zimovnicima u kojima je koncentracija ribe izuzetno velika) ne vode previše računa o modelu udice i njenoj veličini, debljini predveza i hrani koju koriste, ja sam pristalica teze da sve to može biti od presudnog značaja. I mislim da se to i ovog puta pokazalo kao tačno, jer smo koristeći sitne udice na tankim predvezima i sisteme sa fider gumom uspešno amortizovali krutost naših objektivno prejakih štapova i realizovali veliki broj trzaja. (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 656-)