Prema tandemu vrsnih plovkaroša Drina je ovog puta bila manje gostoljubiva nego inače, budući da se u samo jednom danu vodostaj naglo menjao nekoliko puta. Ali uz znalački odabranu primamu, mesto, sistem i prezentaciju nije izostalo izuzetno uspešno pecanje plotica i skobalja, među koje se umešala i poneka veoma lepa mrena

Često me kada razgovaramo o ribolovu kolege pitaju koja mi je omiljena voda u Srbiji. Odgovor na to pitanje nije lak, pošto imamo dosta lepih reka, jezera i kanala, ali nekako uvek izdvojim Savu i Drinu. Na Savi od Umke do Čukaričkog rukavca (tj. donjeg špica Ade Ciganlije) provodio sam još kao dete dosta vremena, pa me za nju veže mnogo lepih uspomena, dok me je Drina odavno opčinila svojom lepotom i nepredvidljivošću.
PRE NEGO ŠTO SE ODLUČIM da se iz Beograda zaputim na Drinu, uvek nekoliko dana ranije pratim vodostaj. Ovog puta to mi je pomoglo samo utoliko što sam video da su oscilacije veoma velike i neobično učestale. Minimalni nivo bio je 30 cm, a maksimalni čak 200. Te visinske razlike u suštini nisu ništa novo na Drini, ali ove sezone u odnosu na ranije drugačije je to što usled nedostatka padavina već duže vreme turbine hidroelektrana rade vrlo kratko (samo 2-3 sata dnevno), pa je vodostaj veoma retko stabilan i samo nekoliko sati. Možemo zato da kažemo da je svaki dan za ribolov drugačiji na većini naših voda, ali na Drini u trenutnim uslovima to važi praktično za svaki sat, baš zbog tih velikih oscilacija.
Kada sam konačno krenuo na pecanje, sa klupskim kolegom Milanom Ivanićem, podaci su govorili da je nivo tokom većeg dela noći bio relativno visok, ali da je ujutru počeo da opada. Kako bi po nepisanom pravilu bar u prepodnevnim satima trebalo da bude nizak, odabrao sam jedno mesto sa veoma brzim tokom, slično onima na kakvima sam prethodnih godina uspešno lovio veoma krupne mrene.
Čim smo došli na poziciju, na dvadesetak metara od obale, gde je dubina iznosila oko 0,5 m, postavio sam »platformu« na kojoj mi stoje primama, čuvarka, meredov i sitan pribor, kako ne bih morao svaki čas da izlazim iz vode. Zatim sam se posvetio montiranju sistema na bolonjezu, ali tada sam uvideo da je voda već počela da nadolazi, čega sam se najviše pribojavao jer je tok na ovom mestu i po minimalnom vodostaju veoma brz, a kada je veći, tu je apsolutno nemoguće pecati. Zbog toga smo se hitro spakovali i svu opremu vratili u kola.
ODMAH SMO OTIŠLI NA DRUGO mesto, sa dosta sporijim tokom, gde smo isprva gledali kako se nivo reke takođe ubrzano podiže. Ipak sam postavio platformu i na ovoj poziciji, ali samo desetak minuta kasnije i ona samo što nije bila pod vodom, pa smo odlučili da napravimo malu pauzu, koju sam iskoristio da na obali montiram sisteme i pripremim primamu dok se vodostaj eventualno ne stabilizuje.
Pošto sam na prvoj poziciji na bolonjez od 6 m već bio namontirao sistem sa plovkom od 10 g, skinuo sam ga i na osnovnu strunu stavio manji, od 6 g. Sistem je bio klasičan »drinski«, samo sa olovnom suzom težine jednake nosivosti plovka, duplom vrtilicom ispod nje i oko 70 cm dugačkim predvezom od najlona prečnika 0,125 mm, na čijem je kraju bila udica Colmic MR 200, veličine 14.
NA PRVOJ LOKACIJI SAM PLANIRAO DA JURIM krupnu mrenu, dok sam ovde, zbog dosta mirnijeg toka, očekivao i druge vrste bele ribe, pa sam zato rešio da napravim nešto drugačiju primamu nego što sam prvobitno zamislio. Poneo sam pelete od 4 mm, na bazi ribljeg brašna, koji posebno jak mesni miris imaju nakon što se nakvase, ali njih sada nisam dodao u smesu, kao ni tečnu aromu sira, kojom sam nameravao da pojačam miris hrane prevashodno namenjene mreni.
Zato sam u jednoj posudi zamešao po 2 kg hrane Timar River Cheese Red i Champion Feed Senzarome + Cheese sa 4 kg teške zemlje, pa u sve to dodao tonuće hlebne mrvice u boji (žute i crvene), oko 0,5 l zaleđenih mesnih crvića i stotinak grama živih, a u drugoj posudi sam zalepio oko 1,5 l crvića i 700 g sitnog kamena (»rizle«). Pripremio sam veću količinu primame nego inače pošto sam pretpostavio da će vodostaj narednih sati ići gore-dole, zbog čega ćemo više puta morati da pravimo nove »linije hranjenja«.
NIVO VODE JE RASTAO I DALJE, A U MEĐUVREMENU JE počela i kiša, ali Milan i ja nismo više imali strpljenja i morali smo da zabacimo. Bacili smo samo par manjih kugli na nekih 25 m od platforme, te počeli sa vožnjom plovaka.
Na ovom mestu sa relativno mirnim i ujednačenim tokom, površina vode se uzburkala zbog naglog porasta, pa plovci nisu »išli« onako kako treba. Gornji sloj vode bio je, naime, mnogo brži od pridnenog, usled čega se plovak »krivio« (tj. naginjao) nizvodno. I premda je dobro poznato nepisano drinsko pravilo da je riba aktivna u porastu, vrlo brzo smo videli da to ovog dana neće biti slučaj. Vozili smo plovke još neko vreme bezuspešno, pa smo rešili da napravimo još jednu pauzu, ovog puta za kasni doručak.
U MEĐUVREMENU JE VODOSTAJ POČEO DA stagnira i površina vode je delovala mnogo lepše nego samo trideset minuta ranije. Ovoga puta dohranili smo malo obilnije, sa šest kugli primame veličine pomorandže i dve nešto manje kugle lepljenih crvića.
Kiša je polako slabila, ali mi smo i dalje bili bez trzaja, pa smo dohranili još jednom. I tek je to treće bacanje hrane donelo rezultat – imao sam jedan munjevit trzaj desetak metara ispod hranilišta, a posle kontre i borbenu ribu na štapu. Nakon kraćeg zamaranja, izvadio sam lepu ploticu, tešku oko kilograma. Već u sledećem zabačaju dobio sam još jednu slične veličine, što nam je vratilo osmehe na lice i dalo nadu da će ovo ipak biti lep dan na Drini... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 648-)