Tokom leta je metabolizam većina grabljivica brz, pa se redovno hrane, ali ne preko celog dana i na svim mestima, a u vrlo toploj vodi uglavnom nisu sklone preteranom jurcanju za plenom. Tome treba prilagoditi i izbor mesta i tip i veličinu varalica pa i način vođenja. Jedan od naših najuspešnijih konstruktora silikonskih glavinjara formulu uspeha našao je u pristupu koji se uobičajeno smatra najboljim za potpuno drugačije uslove, tj. za najhladniji deo sezone!
S obzirom na dug period ekstremno visokih temperatura, a izrazito niskog nivoa gotovo svih naših stajaćih i tekućih voda, pa i najvećih ravničarskih reka, zaista nije preterano reći da je ovo izuzetno težak deo ribolovačke sezone, pogotovo kad je reč o lovu grabljivica. Većina mojih kolega varaličara ili je privremeno prekinula sezonu ili peca samo noću i eventualno u prvim jutarnjim i poslednjim predvečernjim satima, a neki su se preorijentisali na razne varijante pecanja na prirodne mamce jer im se čini da je na veštačke gotovo nemoguće ostvariti neki iole bolji ulov.
MEĐUTIM, MOJE ISKUSTVO SA TISE IZ POSLEDNJIH nekoliko sedmica je potpuno drugačije, pa sam rešio da ga podelim sa vama, jer verujem da je primenljivo i na drugim vodama i da bi takav pristup mogao mnogima doneti ulove slične onima kakve smo moji prijatelji i ja ostvarivali tokom jula.
Naime, kao što sam pisao u Ribolovu u dva navrata, minule zime sam sa velikim uspehom varaličario na Tisi, i to pre svega smuđa kamenjara, bucova i »belog« smuđa, premda sam pritom dobijao i ponekog soma, šarana, štuku i raznu belu ribu, primenjujući pristup koji bi se najkraće mogao opisati kao »50 posto«. U svakom od brojnih izlazaka imao sam ulove, neretko i više od tri vrste riba, bacajući duplo lakše glavinjare od onih koje bi na konkretnom mestu verzirani ribolovac upotrebio u normalnim okolnostima Dakle, tamo gde bi bilo rezonski koristiti varalice od 30-40 g da bi se doseglo dno i potom pridneni sloj vode temeljno pretražio, ja sam koristio glavinjare vlastite izrade (Percamax Dreamlures) teške od 16 do 20 g. Naravno, trebalo je sačekati malo duže da one stignu do dna i birati pogodne uglove bacanja i vođenja, ali se to i te kako isplatilo, jer je upravo činjenica da takve varalice tonu znatno sporije od težih bila glavni razlog što su donosile regularne ulove ne samo predatora već i tzv. mirnih vrsta, tj. ciprinida.

SA LAGANIM MAMCIMA NORMALNO je bilo da koristim tanke upredene strune i štapove izrazito osetljivih vrhova, pa sam za lov na manje glavinjare upotrebljavao dvodelac Zeck Swift od 2,25 m, težine bacanja do 28 g, a za nešto teže varalice i situacije kada sam očekivao veće ribe moj adut bio je Zeck Jig Saw od 2,7 m, koji baca do 50 g, ali je u odnosu na deklarisanu snagu tuje sve kontakte varalice. Mnoge kolege koje su išle sa mnom pecale su na isti način i uverile se u efikasnost takvog pristupa, drugi su ga sami isprobali i potom često prihvatali, ali je bilo, naravno, i onih skeptičnih, koji su me ubeđivali da sam ribu hvatao ne zbog njegove efikasnosti već zato što sam, kako su oni tvrdili, našao zimovnik, tj. tako veliku koncentraciju ribe da sam je, po njihovom mišljenju, mogao hvatati na bilo koju varalicu, nezavisno od njene veličine, težine, rada i dekora.
ZBOG POSLEDNJE POMENUTIH SAM JEDVA čekao leto, kako bih mogao da direktno proverim svoju tezu o finoći pristupa kao ključnom faktoru uspeha. Nastavio sam zato da tokom jula, na Tisi i oko Žabaljskog mosta i kod bečejske brane, pecam na goreopisani »zimski« način... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 642-)