Neočekivani zastoj u javljanju bucova naveo je našeg saradnika da proba neke nove načine vođenja i pretraži mikrolokacije koje je do tada preskakao. Ishod tog eksperimentisanja bio je iznenađujući – otkrio je da pred sobom ima ogroman broj krupnih i gladnih savskih klenova
Tokom većeg dela oktobra i prve dekade novembra u više navrata sam izlazio na Savu uzvodno od Obrenovca i na glavinjare vrlo uspešno lovio bucova, naročito po oblačnom vremenu. Ali jednog od tih dana je riba bila nešto dublje, pretpostavljam zbog naglo povišenog vazdušnog pritiska, pa sam bucove, čijih raubova na površini nije bilo, dobijao znatno ređe, i to sve u srednjem sloju i na sporije vođenje nego što je uobičajeno.

ZATO SAM POČEO DA »ŠARAM« u zabačajima, tj. da pretražujem različite mikrolokacije i isprobavam razne načine vođenja ne bih li tako pronašao dobitnu formulu za date okolnosti, a to mi je donelo prilično iznenađujuće otkriće. Daleko od obale, na potopljenom sprudu, tačnije na prelazu plitke i spore vode u dublju i bržu, na veliku plastičnu glavinjaru, dugu 8 cm i tešku 17 g, dobio sam klena od oko 500 grama. Nastavio sam da bacam u tu zonu i da vodim varalicu na isti način, a kada mi je to donelo i drugog »glavonju«, zamenio sam glavinjaru malo manjom i lakšom – Vida Suzom od 5 cm i 13 g, u narandžasto-belom dekoru.
TADA JE KRENULO PRAVO ludilo – zabačaji od oko 60 m, koje sam sa njom mogao da postignem zahvaljujući osmonitnoj upredenoj struni realne debljine 0,13 mm i 2,5 m dugom štapu t.b. 21 g, omogućavali su mi da na pravo mesto dobacim varalicu koja nije prebrzo tonula i uz to je živahno vibrirala. Skoro sve napade imao sam kada sam glavinjaru nudio na sledeći način: nakon što bi pala u vodu, sačekao bih 3-4 sekunde da malo potone, pa je pokretima vrha štapa nagore sporo privlačio po 1,5-2 m, a onda, spuštajući je na početnu dubinu, brzo namotavao strunu kako bih pokupio višak i sve vreme imao direktan kontakt sa varalicom. Udarci su bili češći u propadanju, ali ih je bilo i pri podizanju varalice, i svi su bili vrlo odsečni, a borbe lepe. Prezentacija je, dakle, bila vrlo bitna, a uz nju i brza kontra, koja naravno nije smela da bude prejaka da se varalica ribi ne bi iščupala iz usta, odnosno da ih udica ne bi prosekla.
U NAREDNIM IZLASCIMA na isti teren, na kojima su mi često društvo pravili prijatelji (koje vidite na nekim od slika uz ovaj tekst), uvek sam bar deo vremena posvećivao pokušajima da hvatam klena, pa sam se uverio da se jata ove ribe često... (-Ceo tekst možete pročitati u listu Ribolov br. 676-)









