Veliki trud uložen u obilazak više terena na Moravi blizu Požarevca nije ostao bez nagrade. Iskusni fideraš je noseći minimum opreme postigao maksimalnu mobilnost i često imao odlične ulove raznih vrsta bele ribe
Kraj leta i početak jeseni najbolje je vreme za pecanje bele ribe na Velikoj Moravi u blizini Požarevca. Ove godine u to doba toplotni talas nije jenjavao, pa su svakodnevnih 35 stepeni i dug period bez kiše učinili da voda bude izuzetno niska a veoma bistra. Taj ekstremno mali vodostaj omogućio je nama ribolovcima spremnim na pretragu terena da obiđemo mnoge pozicije na kojima je nemoguće pecati po višoj vodi. Novi sprudovi i ostrvca koja se pojavljuju postaju izuzetno dobre pozicije. Ako dodamo da je u takvim uslovima male vode riba grupisana te ju je lakše naći, imamo dosta razloga da što više vremena provedemo na reci. Ja sam rešio da ovog puta takve okolnosti iskoristim da istražim što veći broj pozicija na obe obale na nekoliko kilometara dugom potesu kako bih stekao jasniju sliku o tome kako se riba kreće i gde se stacionira. Nije mi bilo bitno da na »zicer pozicijama« punim čuvarku, već da svuda gde stanem isprobam razne ideje, pristupe i sisteme.
POŠTO SAM ODLUČIO DA SE zavučem u svaki kutak, morao sam da promenim klasičan fider pristup, u kom se, više radi komoditeta i navike, a manje iz prave potrebe, nosi ogromna količina pribora i opreme, koju većina ribolovaca iz najmanje dva puta dovlači od auta do mesta pecanja i isto tako je vraća kada krene kući. A kako Veliku Moravu na ovom delu – izuzme li se nekoliko sprudova, do kojih se može stići autom (zbog čega na njima većina ribolovaca iz ovog kraja i peca) – veoma nepristupačnom čine gusto rastinje, strme obale, i neravan teren, nije lako do nje doneti veliku količinu pribora (fider stolicu, kante, torbe sa priborom, futrolu sa štapovima, suncobran, razne držače, čuvarku, meredov, primamu, vodu ili drugo piće...). Morao sam tome da se prilagodim i svedem stvari na minimum, tj. da nosim samo ono što mi je stvarno neophodno.
VELIKU I TEŠKU TORBU SA priborom i bezbroj hranilica zamenio sam svojim starim pecaroškim prslukom sa mnoštvom džepova, u koje sam stavio tek nekoliko hranilica, par koturova sa najlonom za predveze, kesice sa udicama i drugim elementima potrebnim za pravljenje sistema, makaze, vadilicu udica i još poneku sitnicu. Umesto nekoliko štapova različitih karakteristika, koji u većini slučajeva na pecanju ne bi bili ni raspakovani, nosio sam samo jedan »univerzalac« (vidi okvir »Pribor«). Udobnu ali glomaznu i tešku fider stolicu zamenio sam malom, laganom i brzo rasklopljivom stoličicom. Prihranu bih spremao kod kuće i pakovao u malu kanticu, dovoljnu za jedno pecanje.
Taj minimalistički pristup bio je za mene ne samo pravo otkrovenje (jer sam odavno zaboravio kako je to ne nositi previše pribora i opreme) već i veliko olakšanje – bukvalno sam smanjio teret sa 30 na 5 kg (i čudio se naknadno i sebi i većini drugih kolega fideraša zbog toga šta smo sve navikli da nosimo na vodu a koliko mali deo toga zapravo koristimo).
TAKO LAGANO OPREMLJEN STIZAO SAM na svako mesto; nekim danima išao sam i dva puta u ribolov – ujutru na jedno, a po podne na drugo. Iako je taj pecaroški nagon bio jak, moram reći da je boravak u prirodi u tom periodu bio prosto terapeutski. Mirna osunčana reka, bujne krošnje drveća, cvrkut ptica, prelepi pejzaži, izlasci i zalasci sunca ispunjavali su me prilikom svakog izlaska na vodu. A tokom vožnje kroz atare ka reci redovno sam viđao orlove mišare u letu, fazane pored puta i ponekog zeca kako skakuće po polju. Sve u svemu, totalno drugi svet na samo 5-6 km od grada (Požarevca).
ŠTO SE PRISTUPA TIČE, ODLUČIO sam se za klasičnu fider varijantu za malu i bistru vodu, a to podrazumeva što je moguće prirodniju prezentacija mamca. Isprva sam udicu Gamakatsu 1050N, veličine 16 ili... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br 675-)









