Iako informacije koje je našao pretragom preko interneta nisu ukazivale da postoje izgledi za naročito atraktivan ribolov u Tokiju i Osaki, iskusni i svestrani varaličar je odlučio da ipak iz Beograda ponese nešto brižljivo odabranih veštačkih mamaca. Ono što je doživeo najkraće se može opisati kao doživljaj iz najlepših varaličarskih snova

Tokom nedavnog višenedeljnog boravka u Japanu pecao sam u nekoliko navrata iz čamca u urbanim zonama Tokija i Osake i doživeo ribolov koji ću zauvek pamtiti. Pre polaska nisam bio siguran da li se isplati vući pribor iz Beograda, jer su sve informacije koje sam nalazio na internetu govorile o zagađenoj vodi, velikom pritisku na ribu i skromnim ulovima. Ali budući da toliko volim ribolov da godišnje ubeležim trocifreni broj izlazaka, ipak nisam odoleo izazovu te sam ih ukupno upisao pet i u Japanu – dva dnevna, gde je ciljna riba bio činu, i tri noćna, rezervisana za lov na suzukija.
Pecanje sam organizovao uz pomoć lokalnih vodiča, koji su svi imali slične čamce, dužine oko deset metara, sa velikom centralnom konzolom i motorima snage od 150 do 200 KS, koji omogućavaju brzo kretanje i pretraživanje terena, a većina ih ima i dodatni pramčani električni motor za precizno pozicioniranje, tj. stajanje u mestu bez bacanja sidra. Uz simboličnu doplatu ili potpuno besplatno mogao sam da koristim njihov pribor i opremu, što je osim varalica uključivalo i štapove i mašinice srednje i više srednje klase japanskih proizvođača. To mi je bio i jedini trošak, budući da za rekreativno pecanje na moru, kako sa obale tako i iz čamca, u Japanu nije potrebna dozvola.
JAPANSKI SPARIDI ČINU (eng. »black sea bream«, lat. Acanthopagrus schlegelii) i ki-činu (žuti činu, eng. »yellowfin bream«, lat. Acanthopagrus latus) pripadaju istoj porodici kao i orada i ovčica, koje žive u Jadranu. Ko je video oradu, ima dobru polaznu sliku kako činu izgleda: isti profil, a slično telo i glava. Razlika je u borbenosti, jer je činu u odnosu na veličinu znatno agresivniji i žustriji od svojih mediteranskih srodnika, što pri pecanju lakim priborom garantuje veliko uzbuđenje.
Usta ove ribe su mala, sa izuzetno tvrdom koštanom unutrašnjošću, koja je prilagođena drobljenju školjki i rakova. To u praksi znači da udica teško pronalazi meko tkivo, pa su plitka kačenja i spadanja ove ribe uobičajeni deo igre.
Osnovna tehnika je lov silikonskim varalicama, na dnu, na tzv. slobodnu montažu (eng. »free rig«), sa kliznim olovom koje se slobodno kreće niz predvez, dok varalica, montirana najčešće na klasičnu vorm udicu ofset tipa (sa vratom »polomljenim« pod uglom od 90 stepeni malo ispod okceta za kačenje) lebdi iza njega. Silikonci se vode otprilike kao kada pecamo smuđa ili bandara, samo malo agresivnije – uz lagano odizanje sa dna i po nekoliko namotaja mašinicom, sa čestim pauzama. Ova riba uglavnom napada varalicu u pauzi vođenja, tj. u momentu kada silikonac slobodno propada.
Za pecanje činua koristio sam 2,54 m dug štap Evergreen Salty Sensation Superior Maneuver, težine bacanja od 1 do 25 g (a težak samo 75 g), uparen sa mašinicom Shimano Twin Power XD 3000. Glavna struna bila je pletenica debljine 0,8 PE (približno 0,153 mm), a predvezi fluorokarbonski, od 0,26 i 0,30 mm, pri čemu takav prečnik nije diktiran toliko veličinom riba koje se očekuju koliko oštrim kamenjem u priobalnoj zoni. Otežanja su bila od 5 do 18 g (najčešće 9 i 11 g), a silikonske varalice japanskih proizvođača Keitech, OSP i Daiwa, veličine 6 do 8 cm.
PRVO PECANJE BILO JE U TOKIJSKOM ZALIVU, u plitkim zonama uz obalu. Pomalo obeshrabren istraživanjima koja sam sproveo preko interneta, bio sam spreman da se zadovoljim i sa svega par ulovljenih riba. Počeli smo pretražujući teren uz obalu, uz nešto duža zadržavanja oko raznih »struktura«, pre svega stubova mostova i lukobrana.
Prvih pola sata prošlo je mirno, uz samo nekoliko trzaja sitnijih riba, a onda sam nakon preciznog zabačaja tik uz betonski stub imao prvi konkretniji udarac, ali mi je nakon samo par sekundi nekontrolisanog bega ta riba spala. U narednih nekoliko zabačaja izgubio sam još dve, na sličan način, i tada sam shvatio da sam potpuno potcenio činua. Dril mi je bio previše otpušten, kontra slaba, a tanka »finesse worm« udica nije bila dorasla izazovu.
Smanjio sam otežanje i prešao na jaču »otvorenu« udicu strejt šenk tipa (sa ravnim vratom), što se brzo pokazalo kao ispravna odluka, jer sam nakon par bacanja i kraće žestoke borbe u meredov ubacio svog prvog činua. Nastavio sam da se pridržavam istog pristupa, tj. da pretražujem brojne strukture Tokijskog zaliva i, uz povremena neizbežna spadanja, ulovio sam petnaestak vrlo borbenih riba, većinom dugih oko 35 cm, uz par krupnijih.
DRUGI DNEVNI IZLAZAK BIO JE U Osaki. Želeo sam da tu probam da ulovim činua i na neku površinsku varalicu, što nije nemoguća misija. Naime, iako je pretežno riba dna, u pravim uslovima ovog sparida je moguće upecati malim površincima tipa »zara« ili tonućim »olovka poperima« (eng. »pencil popper«).
Zahvaljujući tokijskom iskustvu, na silikonce sam ovog puta od samog početka hvatao ribu za ribom. U vodama Osake se činu ređe nalazio u plitkoj obalskoj zoni, a češće je udarao na dubini od dva do tri metra, na deset do dvadeset metara od obale. Već u prvih šezdesetak minuta ulovio sam dvocifreni broj riba i nastavio sličnim tempom u naredna dva-tri sata, isprobavajući različite veštačke mamce i prezentacije.
Poslednje sate posvetio sam površinskim varalicama. Očekivano, bilo je znatno teže navesti činua da ih napadne. Akcija je bilo malo, ali mi nije bilo dosadno, jer je ovakvo pecanje veoma dinamično – sa kratkim zabačajima i brzim pretraživanjem terena, oko struktura u vodi, dok se čamac lagano kreće... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 665-)









