Puna sezona fider ribolova na Tamišu traje od sredine proleća do sredine jeseni. U tom periodu se ovom tehnikom masovno peca na mnogim terenima od tomaševačke brane do ušća u Dunav, a naš specijalista za nju se ovog puta zaputio na jedno od najpopularnijih mesta kod Glogonja i veoma je lepo prošao

Tamiš je moja omiljena reka, na kojoj sa zadovoljstvom pecam već dvadesetak godina. Međutim, interesantno je da sam tokom tog perioda uglavnom po nekoliko sezona zaredom izlazio samo na dve-tri lokacije, a zatim bih te lokacije zamenio nekim novim. Počeo sam sa Jabukom, Sefkerinom i Opovom, pa sam zatim nekoliko godina pretežno pecao u Farkaždinu i Tomaševcu, da bi se u poslednje vreme moji izlasci manje-više sveli na Sakule, kej u Pančevu i Glogonj. Razlozi za te promene su različiti, a i svaka od tih lokacija ima svojih specifičnosti.
Pitomo banatsko selo Glogonj, koje se nalazi na oko trideset kilometara od Beograda, pored tipičnih tamiških ušuškanih i mirnih ribolovačkih pozicija ima i veoma lepo uređeno izletište sa plažom, koje meštani zovu Skela (po skeli koja je tu nekada postojala). Zbog odličnog prilaza (kolima se stiže nasutim i konstantno održavanim putem), neretko baš tu pecam, iako najčešće mnogo veću gužvu od ne preterano brojnih ribolovaca tu prave izletnici.
PRETPOSTAVLJAJUĆI DA ĆE SE I OVOG LEPOG dana krajem maja oni tu pojaviti, očekivao sam svega nekoliko sati normalnog pecanja, od ranog jutra pa dok ne otopli, pa sam se unapred dogovorio sa mladim prijateljem i vrsnim glogonjskim ribolovcem Slobodanom Neševskim da oko podneva dođe do Skele i da onda s njim odem da mi pokaže neka izglednija obližnja mesta, koja su većini nas ribolovaca sa strane potpuno nepoznata.
Na moju sreću, to jutro na Tamišu kod Glogonja bilo je što se vremena tiče veoma prijatno, jer sam skoro sve vreme pecao sedeći u hladu, a za divno čudo nije bilo komaraca.
GLAVNI PROBLEM KOJI JE TREBALO REŠITI proisticao je iz uobičajene ribolovačke muke sredinom proleća na Tamišu, čija je voda sada već veoma zagrejana, a u takvoj situaciji na žive (mesne) mamce najviše kidiše sitna riba, od koje ona krupnija gotovo da i ne može da dođe na red.
Naravno, ja to odavno na ovoj reci očekujem čim se prolećna sezona zahukta, a problem selekcije većih jedinki najčešće efikasno rešavam upotrebom vaftera za mamac, pa sam na to bio spreman i ovog puta, te sam pretpostavljao da je samo potrebno naći kakva će prezentacija ribi biti najprivlačnija.
Ali po ko zna koji put se pokazalo da iskustvo sa prethodnog pecanja na istom mestu ne mora značiti ništa ako je razmak između dva ribolova iole duži. Tako sam ja pre nekoliko nedelja na istom mestu veoma lepo pecao krupnu bodorku na vaftere od 8 mm okačene na trn ispod fine udice (Owner Pin Hook) na dugačkom predvezu od monofila, i to u kombinaciji sa klasičnom kaveznom hranilicom punjenom praškastom primamom.
OVOG PUTA, MEĐUTIM, NA TAKAV SISTEM riba nije dobro reagovala, ali je zato gotovo odmah po padu klasične AS metod hranilice, punjene hranom za tu varijantu fidera (vidi okvir »Pribor, primama i mamac«), uzimala vafter od 6 ili 7 mm, okačen na trn ispod nešto masivnije udice Owner Iseama 50188 (veličine 16).
No kako uvek volim da bar malo eksperimentišem, u jednom momentu sam odlučio da probam jednostavniji sistem, koji sam godinama ranije uspešno koristio, a u poslednje vreme sam ga malo zapostavio. Na klasičnu montažu sa komadom upredenog monofila na kraju osnovne strune i fider kopčom na kojoj je visila kavezna hranilica sa otežanjem od 50 g, koju sam punio praškastom primamom i partiklima, montirao sam... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 664-)









