Dok se većina fideraša na zatravljenim terenima zlopati pecajući babušku sistemima sa modernim hranilicama, koje ili kupe previše »salate« ili naprosto ne mogu da ponesu dovoljno hrane da bi se njima lovilo uz optimalan tempo zabacivanja, uz malo domišljatosti i eksperimentisanja naš saradnik pronašao je izuzetno dobro rešenje

O pecanju babuške je mnogo pisano i meni se činilo da je skoro sve što je važno odavno zabeleženo i do detalja objašnjeno. Ali nakon što sam nedavno u Ribolovu ukratko opisao kako sam na zatravljenom terenu sa starinskim hranilicama pecao znatno lakše i uspešnije nego sa kaveznim i metod modelima, javilo mi se više kolega sa raznim pitanjima u vezi s detaljima kojima se zbog ograničenog prostora nisam bavio. Zato sam predložio uredniku novina da napišem jedan prilog u kom bih pojasnio taj pristup, koji je vrlo aktuelan, a prilično je izvesno da će biti takav i u godinama koje dolaze, jer je naše podneblje sve više pogođeno dugotrajnim sušama pa se nivoi reka i jezera smanjuju, odnosno sve su duže niski, zbog čega su ribolovački problemi sa vodenom vegetacijom sve izraženiji budući da ona buja u plićacima, a babuška se baš na takvim mestima odlično lovi, pogotovo u ovom, prvom delu sezone.
CIPRINIDNE VRSTE SE NA NAŠIM VODAMA već petnaestak godina veoma mnogo pecaju fider tehnikom, najvećim delom uz upotrebu kaveznih hranilica, a u novije vreme sve više se koriste metod modeli sa rebrastim telom i ravnim dnom. Međutim, za zatravljene terene ni jedne ni druge nisu posebno dobre – kavezni modeli zbog svog oblika kupe mnogo trave, što drastično otežava vađenje upecane ribe, pa i samog sistema, dok hranilice ravnog dna, premda znatno manje kupe travu, imaju manji kapacitet, pa je njima praktično nemoguće plasirati dovoljnu količinu primame na hranilište uz zabacivanje potrebnim tempom.
JA SAM REŠENJE TOG PROBLEMA – kao što sam nedavno pomenuo – našao u upotrebi tzv. lubeničarki, hranilica za klasično dubinsko pecanje, tehniku koju bismo sada najprostije i najkraće mogli opisati kao preteču metod fidera, korišćenu na rekama jačeg toka za lov krupne ribe (šarana, babuške, krupne deverike...) uz primamu koja se sporo otapa (najčešće domaću kuvanu prekrupu) i mamac na kratkom predvezu, neretko i zabadan u hranu, tako da riba do njega dođe »kopajući« po njoj.
Ja sam probao da takav pristup donekle modifikujem i nađem način da njime pecam i na stajaćim vodama i uz upotrebu fider štapova, kako bih istovremeno imao dobru indikaciju trzaja i hranilicu koja može da ponese veću količinu primame a lako prolazi i kroz gustu vegetaciju.
EKSPERIMENTIŠUĆI SA RAZLIČITIM MODELIMA lubeničarki, koje postoje u više verzija (sa telom sačinjenim od različitog broja uzdužnih žica ili pak uvijenim u spiralu, zatim sa dodatnom cevčicom protiv mršenja, bez cevčice itd.), došao sam do zaključka da je za način hranjenja koji mi se pokazao kao najbolji najadekvatniji model lubeničarke sa četiri uzdužne žice.
Nju punim hranom na sledeći način:
- Na jednu stranu hranilice nalepim kačamak koji sam skuvam ili neku Gica Mix Ready To Use »salamu«.
- U sredinu hranilice dodajem mešavinu kuvanog zrnevlja, pelete ili druge krupne sastojke.
- Na kraju drugu stranu hranilice »zatvorim«... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 663-)









