Kad se temperatura vode približi nuli, obale zabele od snega i uz to duva ledeni vetar, na ravničarske reke izlaze samo najzagriženiji varaličari, koji traže smuđa i štuku... i ponekad ih i te kako iznenadi kapitalni ljubitelj visokih temperatura

Kraj stare i početak nove godine vreme je praznika i kolektivnih odmora, što redovno koristim za više vezanih izlazaka na smuđa, jer se u zimsko doba obično javljaju veći primerci te vrste. Pošto živim i radim u Frankfurtu na Odri, na istoku Nemačke, na granici sa Poljskom, uglavnom pecam na pomenutoj reci, najvećoj u ovom kraju, ali idem i na nešto manju Špreju, kao i na kanal koji povezuje ove dve tekućice. No kako sam ovog puta period između katoličkog Božića i Nove godine proveo u toplijim krajevima (na moru), po povratku mi je preostalo samo par slobodnih dana za ribolov na lokalnim vodama.
POČETAK NOVE GODINE NA ISTOKU Nemačke obeležilo je prilično hladno vreme, sa dnevnim temperaturama malo iznad nule, a noćnim nekoliko stepeni ispod nje. Duvao je, uz to, jak zapadni vetar, sa udarima i od preko 60 km/č, a povremeno je padao sneg. To je stvaralo realan osećaj mnogo hladnijeg vremena, ali je vetar bar sprečavao stvaranje leda na reci, omogućavajući kakvo-takvo pecanje. Prva dva dana u 2026. proveo sam pecajući smuđa na proverenim mestima na Odri, koja su gustom šumom relativno dobro zaštićena od vetra. Ali iako sam prethodnih zima prolazio dosta dobro na tim lokacijama, smuđ je ovog puta bio totalno neaktivan i ulovi su izostali.
Inače, Odra je sa obe strane ispresecana naperima od nabacanog kamena, pa se riba traži u uvalama između tih veštačkih sprudova i na ivici matice između dva spruda (na liniji razdvajanja vode). Ja zimi obično ciljam potese sa nešto širim i po mogućnosti dubljim uvalama sa blagim protokom, jer se riba pri niskim temperaturama vode često zadržava na takvim mestima.
U subotu, 3. januara, odlučio sam da sa kolegom Matijasom obiđem jedan potes koji odavno nismo posećivali, a do kog se od kola mora pešačiti nekih 30 do 40 minuta. I on je šumom zaštićen od vetra, a u njegovim nešto dubljim uvalama nekada smo dobijali štuku i soma.
PONEO SAM SVOJ STANDARDNI KOMPLET za smuđa – samo 150 g težak štap Zenaq Snipe S86XX, težine bacanja 8–40 g, sa mašinicom Shimano Stella 4000 FI XG, na čijoj je špulni bila upredena struna Daiwa Saltiga 12 PE 1,5 (debljine 0,16 mm i nosivosti 14 kg). Ispred »konca« sam navezao podvez od fluokarbona Stroft FC 2, prečnika 0,40 mm, na koji sam, kao i uvek na ovom terenu, dodao još oko 20 cm dugo parče nešto debljeg najlona otpornog na krzanje (u ovom slučaju Stroft ABR od 0,60 mm) baš zbog mogućnosti da se jave štuka ili som. Moj kolega je pecao štapom Zenaq PA 90 Jawbreaker i mašinicom Daiwa Airity 2500, na isti »konac« i predvez kao ja.
ČIM SMO POD PRAVOM MEĆAVOM PROŠLI brisani prostor i zašli u zaklon iza drveća, krenuli smo od jedne do druge uvale, bacajući standardne silikonske varalice namenjene smuđu i štuki. Sneg je i dalje padao, ali je u zavetrini, u koju smo se smestili, bilo prijatno stajati i sve je ličilo na pravu zimsku idilu. Međutim, kada ta mesta u koja smo polagali najviše nade nisu dala nikakav rezultat, odlučili samo da ipak napustimo zaklonjeni deo i izađemo na otvoreno, u visini poslednje pristupačne uvale, ispod koje reka formira zaliv koji onemogućava dalji prolaz. Pre nego... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 654-)









