Kada je pecanje fider tehnikom na reci moguće samo na jednoj liniji ili je sva riba tako postavljena, a dva ribolovca pecaju jedan do drugog, najčešće onaj koji zabacuje uzvodnije bude »isečen«. Međutim, i u takvoj situaciji, koju mnogi fideraši izbegavaju, niko ne mora da bude hendikepiran i uskraćen za uživanje, ako su kolege uigrane i vode računa jedan o drugom
Čim smo tog lepog februarskog dana došli do njegovog splava na Savi u Boljevcima, moj prijatelj i čest partner u ribolovu Marko Budaković konstatovao je da nikada ranije nije video tako jak protok vode na tom terenu. Obojici nam je bilo jasno da ćemo ako želimo da uopšte pecamo, a pogotovo ukoliko nam je cilj da nešto i uhvatimo, morati podosta da se potrudimo i primenimo pristup koji jedini može dati rezultat u takvoj situaciji, pa smo tome »u hodu« i prilagodili plan. To nam se na kraju isplatilo, a ja ću u ovom tekstu pokušati i da opišem šta smo radili, jer znam da će, s obzirom na to da sve veći broj kolega na našim ravničarski rekama peca sa splavova, to mnogima potencijalno koristiti.

KADA JE VODA IZUZETNO JAKA, a sa istog splava odnosno pontona peca više ribolovaca, zabacuje se nizvodno, paralelno sa obalom (tako se na Savi, primera radi, često uspešno peca sa pontona postavljenog na plaži popularnog obrenovačkog izletišta Zabran).
Marko i ja sa njegovog splava do sada nismo tako lovili, ali sam to često praktikovao sa mojim drugim prijateljem Draganom Draškićem, sa njegovog splava na Savi kod Umke kada je voda ekstremno brza, tako da imam iskustva u tome. A kako je Marko vrlo iskusan i dobar ribolovac, nije kod mene bilo ni najmanje dileme da li ćemo moći da se uklopimo i dobro funkcionišemo i u situaciji u kakvoj ranije nismo bili, tim pre što je Draganov splav okružen drugim plovnim objektima istog tipa, pa su zabačaji nužno znatno kraći od onih kakve smo ovde mogli da uputimo.
OVOG PUTA, MARKO I JA SMO SE dogovorili da odemo korak dalje, pa da ja ipak jedno vreme pokušam da sa štapom težine bacanja do 200 g i hranilicom od 150 g »izađem« u jaku vodu i probam da tu lovim. Pretpostavljali smo da to neće biti produktivno jer je bilo vrlo verovatno da se riba približila obali, gde je struja bila mnogo slabija, ali nam radoznalost i želja da širimo svoja fideraška znanja naprosto nisu dozvoljavale da ne iskoristimo ovu priliku za malo eksperimentisanja.
Dok se kod mene riba (očekivano) nije javljala, Marko je zabacujući paralelno sa obalom ubrzo počeo da dobija sitnu ploticu (jedinke kakve se na tom terenu već nekoliko meseci najčešće hvataju). A kako smo nas dvojica, kako već pomenuh, dobro uvežbani u pecanju jedan pored drugog i na malim odstojanjima, ubrzo sam mu se pridružio, naravno vodeći računa o tome da mu ipak ne smetam, tj. da ne mrsimo sisteme.
MEĐUTIM, PROBLEM KOD OVAKVOG PECANJA nije samo u preciznosti zabačaja... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 657-)