Puna sezona lova šarana na našem podneblju traje od juna pa do novembra, kada je »vodena lisica« najaktivnija a vremenske prilike najpovoljnije za duže boravke kraj vode. Međutim, sa postepenom promenom klime menjaju se i navike riba i ribolovaca, pa se najstrastvenije šarandžije sve češće viđaju na obalama naših reka i »divljih« jezera i u decembru, a njihovi rezultati nesumnjivo dokazuju da to i te kako ima smisla
Kada smo konačno dočekali početak godišnjeg odmora, kolega Jasmin i ja smo se dogovorili da pet dana provedemo pecajući šarana na Dunavu kod Golupca. Ja sam krenuo prvi, već u 3,30 č, da zauzmem mesto, na kom će mi se Jasmin, koji je radio noćnu smenu, nešto kasnije priključiti. Obojica taj teren dobro poznajemo, pa smo se unapred lako dogovorili oko toga koje pozicije su u igri jer mogu da daju lepog šarana. Međutim, nekim čudom su već sve bile zauzete, iako je bio radni dan (sreda). Pomislio sam zato u jednom momentu čak da se vratim kući, ali me je Jasmin, sa kojim sam se čuo, nagovorio da ipak stanem ispred same golubačke tvrđave, na mesto koje nam je pri planiranju bilo najmanje interesantno budući da je tu po pravilu velika gužva.

I SADA JE BILO TAKO – mnogo pecaroša i još više zabačenih štapova, tako da je bilo i buke na obali i dosta struna i sistema u vodi, od kojih se oprezna i lukava riba udalji ako ih samo slučajno pipne, što je u takvim uslovima vrlo izgledno. A na sve to, naravno, treba dodati i obilno hranjenje svim i svačim, uključujući i nekuvan ili nedovoljno kuvan kukuruz, koji riba jede, ali joj to ne prija i može učiniti da nakon takvog obroka neko vreme uopšte ne uzima nikakvu hranu. No šta je tu je, rekao sam sebi – godišnji odmor je rezervisan i nema pomeranja, tako da ostaje samo da se potrudimo da i u takvim uslovima pecamo što bolje.
Najpre smo odredili daljine na kojima ćemo hraniti i pecati, razmerili strune i »zaklipovali« ih na špulnama, a onda smo se dali na pravljenje primame i pripremu hranilišta. Polovinu količine od oko 3 kg bojlija, veličine 14 mm, sa aromama tuti fruti, jagoda, hobotnica-lignja i bela čokolada, iseckali smo na pola, a ostale smo ostavili cele. Na to smo dodali kukuruz šećerac, ambarac kuvan sa stimulatorom apetita i meč atraktorom, pelete, kupovnu praškastu hranu i kuvanu pšenicu, pa smo od svega toga napravili »ćevape«, koje smo bacali »raketom« kako bismo što preciznije grupisali hranu na dnu.
POŠTO NA TOM POTESU SKORO SVI pecaju blizu obale, rešili smo da »izađemo« sa primamom dalje od svih kako bismo imali realnije šanse da privučemo i nekog krupnijeg šarana. Na količini nismo štedeli – samo u »ćevapima« smo bacili oko 20 kila, a na to smo dodali, takođe pomoću »rakete«, još oko 1 kg čistih bojlija, računajući na to da će ih struja razvući tako da neki »dunavski lisac« baš po tom tragu dođe na hranilište.
Naravno, pretpostavljali smo da nećemo baš brzo početi da dobijamo ribu u tom obilju primame, ali smo svejedno odmah zabacili, koristeći za mamce plivajuće i tonuće bojlije prečnika 10 i 14 mm, sa aromama raka (»Monster crab«), lignje-hobotnice (»Squid-octo«), tuti-frutija, jagode i školjke.
Kad je pao mrak, izvadili smo štapove, kako bi hranilište odležalo i riba se slobodno kretala i jela na njemu ne udarajući u najlone.
DRUGOG DANA NISMO NIŠTA veliko očekivali, već možda tek poneki udarac dok riba ne raščisti dno, tj. ne pojede dobar deo primame koju smo nabacali i ne dođe do namamčenih udica. Tako je i bilo – javio nam se jedan šaran od oko 1,5 kg za ceo dan, pa smo rešili da po desetak bojlija po štapu, nanizanih na PVA konac, vezan ispod udice, bacimo na hranilište tek kada padne mrak.
Naše strpljenje i taktika su se isplatili, jer je tokom noći između drugog i trećeg dana šaran počeo da se javlja. Vreme je bilo oblačno, sa laganom košavom, a vazdušni pritisak u opadanju nagoveštavao je kišu (koja će trećeg dana uveče i početi da pada). Prvi udarac imao sam oko 3 sata ujutru, kada se oglasila »baza« mojih signalizatora, pa sam istrčao iz kola, zgrabio štap i izvadio ribu od nekih 1,5 kg.
Vratio sam se potom u auto i još malo odspavao, do sledećeg pištanja indikatora, oko 5 sati. Opet sam brzo strčao iz kola do vode, udario kontru i osetio da je na štapu vrlo velika riba, koja mi je posle 2-3 minuta prerezala najlon, da li prevlačenjem preko školjki, oštrog kamenja ili testerastom žbicom leđnog peraja – ne znam, a nije ni važno. Činjenica je da sam ranije na ovom terenu pecao osnovnim najlonom od 0,28 mm i nisam gubio ribu na taj način, pa sam mislio da će kvalitetan najlon (Catran Cripton) od 0,33 mm biti više nego dovoljan i da mi neće trebati šok-lider. Naravno, posle ove greške koju sam skupo platio, naučio sam da mi pristup nije bio dobar, pa sam promenio sisteme, navezujući na sva tri štapa šok-lider debljine 0,60 mm.
OKO 8 SATI UJUTRU SAM uhvatio šaranče od oko 1,5 kg i jedno manje mi je spalo, a onda je krenula »igranka« i kod Jasmina, koji je imao udarac za udarcem i izvadio nekoliko riba iz po svemu sudeći iste generacije – sve teške od 1,5 do 2 kg.
Pristigao je u međuvremenu i moj kolega Ivica, koji je počeo da peca pre mesec dana – ovo mu je bio peti izlazak na vodu i već je na njemu pokazao da sam mu dao dobre osnove za lov fider tehnikom, budući da je pecajući na jedan štap uhvatio svog najvećeg šarana do sada, teškog 4,5 kg, a uz njega i komade od 3 kg, 2,5 kg i 1,5 kg.
Do večeri smo i Jasmin i ja imali još po nekoliko udaraca, a kako smo videli da se riba dosta aktivirala, pred mrak smo »raketom« bacili još oko 1,5 kg čistih bojlija, da probamo... (Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 652/653-)