Često iskusni štukaroši nakon nerealizovanog napada na varalicu ili kedera kažu sebi i drugima: »Baci ponovo na isto mesto, ako se nije ubola na udicu, lako može da udari ponovo! Ako se ubola, promeni mesto, ta neko vreme neće jesti.« Ali i to nepisano ribolovačko pravilo, kao i mnoga druga, često uopšte ne važi, jer gladna i agresivna štuka ne zna za oprez.
Posle mnogo sezona tokom kojih smo štuku pecali skoro samo na veštačke mamce, ove jeseni smo se moj sin i ja u većoj meri vratili »balerinama«, kederima i uživanju u opuštenom i relativno statičnom vidu ribolova. »Relativno statičnom« zato što lov štuke na kedera za nas podrazumeva česte promene mesta i aktivno traženje za jelo raspoloženih jedinki, što je neuporedivo produktivnije od višesatnog sedenja na jednoj poziciji, za kakvo se po pravilu odlučuje većina »kederaša«.

TOG POPODNEVA NA RASPOLAGANJU SMO imali svega dva i po sata slobodnog vremena. Za varaličarenje je to sasvim dovoljno, ali za pecanje na kedera ipak malo, pa smo se odmah zaputili na jednu od dve najbolje lokacije na bari na kojoj gotovo uvek bude ulova ili makar udaraca, promašaja ili spadanja...
Na starim šljunkarama sa desne strane dela novoizgrađene brze saobraćajnice koji od Požarevca vodi prema auto-putu, ribolov nije lak, pa bi neki slabiji poznavalac terena mogao pomisliti da su one sasvim ispražnjene, ali dobar izbor mesta i upornost nama često daju lepe rezultate. Tome doprinosi i činjenica da su ove vode relativno plitke i veoma zatravljene, pa iskusan štukaroš lako može predvideti gde se grabljivice nalaze, što na novijim, većim i mnogo dubljim jezerima nije tako jednostavno.
– OVAJ PRVI ĆU ZABACITI PREMA špicu. Ne pamtim da sam pecao na ovom mestu a da tu nisam imao makar promašaj »gloce – rekao je Aleksa i ubrzo je poveća babuška ponuđena ispod nevelikog prozirno-crvenog plovka bućnula u vodu.
Par minuta kasnije, moj sin je počeo da na svakih 15-20 sekundi privlači sistem za po metar, što je trik koji neretko donese udarac slabo aktivne štuke, koja u suprotnom najverovatnije ne bi ni registrovala mamac. Međutim, ništa se nije dešavalo, pa je keder ponovo završio kod špica poluostrva prekoputa nas, sada još bliže pojasu drezge, koji se još nazirao ispod površine.
Tek što je moj naslednik rekao: »Neka ga tu još neko vreme, osećam da će neka da...«, plovak je nestao ispod površine. Aleksa je zgrabio štap i čekao... Plovak je izronio, pa krenuo u stranu i opet nestao. Kontra, i poveća štuka iskače iz vode kao pastrmka! Usledila je dobra borba i posle nekoliko kraćih begova u meredovu se koprcala prelepa tamnozelena štuka dugačka 73 cm do kraja repa, ali dosta tanka.
Da nije ovako mršava, bila bi »trojka«, razočarano je prokomentarisao... (-Ceo tekst možete pročitati u listu Ribolov br. 649-)