Počelo je sasvim slučajno, delom iz ribolovačke znatiželje a delom iz potrebe da se provere vlastite mogućnosti. Krenulo je vrlo loše, sa dve pune godine bez ijedne upecane ribe, što je našeg najuspešnijeg takmičara dodatno motivisalo da istraje u nastojanju da pronađe formulu uspeha za lov šarana na velikoj planinskoj akumulaciji. Ipak, sve je preokrenuo dobar savet, a upornost je donela i više nego što je očekivao...
Na Zlatarsko jezero, poznatije kao Kokin Brod, prvi put sam došao u leto 2010, na poziv svog dobrog prijatelja, koji je tu kampovao, da mu pokažem kako se na jezeru na plovak peca bela riba – plotica, klen i krupan skobalj, kojih je tada tu bilo dosta. Bio sam te godine tu nekoliko puta i svidelo mi se duboko planinsko jezero sa izuzetno čistom vodom i bogato ribom (bilo je, osim pomenutih vrsta, i dosta zlatovčice, koja se vrlo lepo lovila). Za mene je to predstavljalo zanimljivu promenu jer sam do tada uglavnom na plovak pecao na velikim i brzim rekama, kao što je Drina, i s tim me u velikoj meri i danas poistovećuju u takmičarskom svetu, budući da sam mnoge medalje i svetske titule osvajao baš na takvim vodama i tom tehnikom.

ISKREN DA BUDEM, O ŠARANSKOM RIBOLOVU imao sam u to vreme negativna predubeđenja, tj. bio sam uverenja da su šarandžije većinom dokoni penzioneri, koji nedostatak veštine baratanja plovkom nadoknađuju time što višak slobodnog vremena troše na dreždanje na obali u iščekivanju da šaran zagrize mamce koje mu nude dubinskom tehnikom.
Ali kada sam krajem 2010. kupio plac petnaestak kilometara od brane jezera kod Kokinog Broda i tu postavio kamp, u obližnjem zalivu sam svakodnevno viđao dosta krupne šarane koji su se izbacivali, a nešto dalje odatle su neki lokalni ribolovci te ribe izuzetno lepo pecali. Tu sam spoznao da taj ribolov može da bude i dinamičan i uspešan, a i da mogu da se hvataju baš krupni komadi i ribe koje se međusobno mnogo više razlikuju po težini od onih kakve donosi pecanje na plovak. Konkretno, na Drini, na kojoj sam od svih reka i tada najviše pecao, uglavnom se love plotice i skobalji težine od 1 do 2 kg, a na drugim vodama i manje, tako da su šanse da uhvatiš ribu od 6-7 kila, ili neku od preko 10, zanemarljivo male, a mogućnost da se okušam u borbi i sa takvim jedinkama na štapu me je ozbiljno zaintrigirala.
Zato sam u jesen te 2010. kupio najkvalitetnije štapove, mašinice sa slobodnim hodom, rod-podove i ostalu vrhunsku opremu, a Bojana Bojanića i Željka Sirara, osvajače titule svetskih prvaka u šaranskom ribolovu, zamolio da mi naprave najbolje moguće bojlije po svojim kriterijumima. U zoni gde su se šarani izbacivali našao sam neki plato sa dubinom od oko 6 m, postavio tu bovu i počeo da hranim ribu. Ali sve to naprosto nije bilo dovoljno – iako sam imao vrhunski pribor i mamce, nisam do kraja te sezone dobio ni jednog jedinog šarana, a jedan od pomenutih komšija, koji je pecao nedaleko od mene, imao je pedesetak komada teških od 3 do 7-8 kila.
NA ZLATARSKOM JEZERU SEZONA JE kratka, jer se ova akumulacija nalazi na nadmorskoj visini od preko 880 metara, pa se šaran peca od juna do sredine novembra. Ja zato tu boravim od 15. aprila do 15. novembra, po pravilu od četvrtka do nedelje, a tokom pozne jeseni, zime i prve polovine proleća sam svake sedmice po 3-4 dana na Drini. Takav mi je životni i ribolovački tempo bio i 2011. i 2012. godine, ali na Kokinom Brodu to mi nije donelo ama baš nikakav rezultat – udarale su mi na šaranske mamce povremeno plotice i klenovi, a ja sam menjao bojlije, uporno hranio, zabacivao, kombinovao arome... i još nisam imao niti jednog ulovljenog šarana!
U sezonu 2013. krenuo sam još čvršće rešen da konačno počnem šarana da hvatam, ali i dalje se držeći nekakvih opštih principa lova te ribe i tvrdoglavo odbijajući da probam da saznam kako to rade lokalni ribolovci, uključujući i onog sa susedne pozicije, koji je i dalje lepo prolazio, za razliku od mene.
Ali 27. oktobra sam morao sebi da priznam da je odneo vrag šalu i da ako nastavim kao do tada vrlo verovatno neću ni treće godine zaredom uloviti šarana. Tada se u meni nešto prelomilo, pa sam skinuo svoju ribolovački krunu, ostavio ponos po strani i sa flašom rakije pod pazuhom otišao do komšije, da probam da od njega saznam bilo šta što bi mi moglo biti od koristi. Bio sam spreman da mu se odužim na bilo koji način za svaku informaciju i savet koji bi mi se učinili dobrim i pomogli mi da shvatim gde grešim. Zaseli smo, sipali po čašicu i krenuli u priču, koja je baš potrajala, a negde posle ponoći se čovek otvorio, rekavši mi da mu se čini, gledajući šta radim, da najviše grešim u izboru mesta, tj. da pecam na poziciji gde je dubina prevelika, oko 6 metara, a pritom na dnu nema ničega što bi držalo ribu. Pitao sam ga tada šta bi trebalo da tražim, a on mi je rekao da odem na mesto gde su pod vodom ostaci nekog starog turskog puta i gde je neka krivina na kojoj sada na dnu ima krupnog kamenja, koje je po normalnom vodostaju na dubini od oko tri metra.
– Ali da znaš – dodao je – tu ne smeš da zabacuješ, moraš da razvlačiš, da ne plašiš ribu. Objasnio mi je i gde je tačno ta lokacija i rekao mi kako da nađem pravu dubinu, primenjujući njegov jednostavni recept – da na obali na kraj kanapa vežem kamen, odmerim tri metra i onda spuštam taj kamen pored čamca dok ne dođem u zonu gde on dodiruje dno, pa da zapamtim orijentire na obali i posle tu bacam primamu i razvlačim sisteme.
TE NOĆI SAM SE KUĆI VRATIO između 2 i 3 sata, ozbiljno pijan, ali sam se svojski upinjao da dobro zapamtim sve što sam čuo, uključujući i to da treba da pecam na što većoj daljini, praktično uz drugu obalu, jer se kod mene na placu, po komšijinoj proceni, mnogo galami i ima buke od cepanja drva, košenja trave trimerom itd., što sve plaši šarana, kog on, iz istog razloga, peca na oko 150 m od svoje vikendice.
Još je bio debeo mrak kada sam tog jutra prešao čamcem do druge obale i nakon bacanja primame spustio sisteme na dno, pa se vratio na »svoju« obalu, a nije se razdanilo ni kada je jedan od signalizatora počeo da svira. I dalje ošamućen od silne popijene rakije u prvi mah sam bio ubeđen da haluciniram i da mi to zapravo zuji u glavi, tako da sam se čak obradovao kada je pištanje prestalo, ali trenutak kasnije počelo je ponovo! Tada sam već shvatio da imam udarac, pa sam skočio, zgrabio štap i upecao svog prvog šarana 2013. godine i ujedno prvog na Kokinom Brodu! Do kraja te sezone uhvatio sam još jednog, i to 14. novembra.
SADA JE VEĆ SVE BILO DOSTA LAKŠE jer sam imao mnogo jasniju predstavu šta treba da radim da bih se mogao nadati uspehu. Naredne, 2014. godine sam upecao tri šarana, što je predstavljalo mali napredak i dalo mi dodatni elan, jer je bilo primetno da su te ribe, koje su ubačene devedesetih godina i sada su već težinom počele da prelaze 10 kg, postajale sve mudrije, pa je komšija imao nešto slabiju sezonu nego ranije. Ja sam to shvatio kao siguran znak da nešto treba da se menja, pa sam nastojeći da se držim onih osnovnih pravila za koja sam utvrdio da su dobra počeo da dodajem neke elemente prema svom iskustvu i osećaju, dovijajući se u traženju načina da ih nekako isprovociram.
Te godine desila se jedna naoko sitna stvar, koja je možda i prelomno uticala na to da se još ozbiljnije i strastvenije posvetim lovu šarana. Prvi komad sam uhvatio početkom septembra, u izuzetno bistroj vodi, i dok sam ga dizao sa dubine od 5-6 m, u jednom trenutku su nam se pogledi sreli i ja sam prosto video iz očiju te za mene tada ogromne ribe, teške 9 kg, da je protivnik istinski dostojan poštovanja, kog nije moguće nadmudriti i savladati bez velikog truda i posvećenosti. Tako sam prešao put od čoveka koji je najpre mislio da je šaranski ribolov »boza«, preko inadžije koji je dve godine uporno bez rezultata pecao na isti način, ne pokušavajući suštinski da shvati gde greši, dok nije konačno u sebi prelomio da valja poslušati iskusnije i uspešnije, da bi u času ribolovačkog prosvetljenja shvatio da je postao šarandžija, iz poštovanja prema isprva nepravedno potcenjenoj ribi, a praktično u inat samom prethodnom sebi. Od tada do danas prošlo je više od decenije i ja sam stekao mnogo iskustva na ovoj vodi. Shvatio sam mnogo toga u vezi sa šaranom i načinom na koji se tu mora pecati. Pronašao sam svoj pristup, koji s vremenom postepeno prilagođavam i menjam – bez preterivanja mogu da kažem da daje odlične rezultate, pa iz tog ugla mogu i da sumiram najvažnija zapažanja.
CILJANI LOV ŠARANA NA DIVLJOJ VODI kao što je Zlatarsko jezero iz više razloga nije nimalo lak... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 644-)