Nepisano pravilo da riba na Tamišu svake godine radi bar nešto drugačije nego prethodne potvrdilo se i ovog leta. Zbog toga su oni koji su se držali istog pristupa kao 2024. uglavnom loše prolazili. Naš saradnik se bacio na eksperimentisanje i pronašao formulu uspeha 2025, koja mu je donela veoma lepe ulove
Nakon jednog izlaska na Tamiš, sredinom jula, i pecanja u kampu mog prijatelja Cvetka, kod Sakula, u kratkoj objavi na Fejsbuku konstatovao sam da je to moja omiljena reka. Na njoj sam u poslednjih desetak godina pecao na mnogim mestima, počev od Pančeva, gde se uliva u Dunav, pa preko Jabuke, Glogonja, Sefkerina, Opova, Barande, Sakula, Farkaždina i Idvora sve do Tomaševca, i to uglavnom fider tehnikom. I ako je nešto zajedničko za sve te terene, onda je to činjenica da je svaki od njih po nečemu specifičan i da od ribolovca koji ne želi da samo ubija vreme kraj vode već da svaki put lovi najbolje što se može u konkretnoj situaciji – zahteva prilagođavanje pristupa.
SAŽETO REČENO, NITI SE NA SVIM pozicijama peca ista vrsta ribe, niti se to može svuda raditi na isti način. A uz to je svaka sezona priča za sebe. Potvrdilo se to i proteklih nedelja u Sakulama, gde su brojni ribolovci navalili, očekujući da će se ponoviti odlični ulovi šarana, koji su na ovom terenu obeležili leto 2024, kada su mnoge kolege provodile dane i nedelje pored šaranskih štapova i gotovo svakodnevno imale ponekog ulovljenog »rečnog lisca«. Čak sam i ja tada, iako sam pecao samo po nekoliko prepodnevnih sati tokom dana, redovno na fider, pored prelepih babuški, dobijao i šarane teške od 2 do 4 kg.
Međutim, broj ribolovaca na ovom potesu se brzo vidno smanjio jer su ovog leta ulovi šarana veoma retki. Čak je i moj prijatelj Cvetko (inače vrsni šarandžija, koji kod Sakula peca godinama) tokom višednevnog kampovanja imao samo jednog šarana od 5 kg, a na toj vrsti namenjeno zrno kukuruza ambarca dobio je za Tamiš kapitalnog soma, od 24 kg, kog su on i njegova supruga Ana posle velike borbe nekako ubacili u Cvetkov meredov, čiji su prečnik i dubina, srećom, toliki da može da primi i najveće ciprinide naših voda, pa je u njega stao i ovaj »brka«.
Ja sam sa zadovoljstvom prihvatio Cvetkov i Anin ljubazni poziv i tokom jula u razmaku od nedelju dana dva puta pecao kod njihovog kampa blizu Sakula. Naravno, i njih dvoje, kao i ostali stalni letnji posetioci ovog dela reke, svake godine menjaju poziciju (zavisno od toga koja od pogodnih bude slobodna u momentu kada dođu), a meni nije promaklo da su ove sezone baš na mestu na kom smo se pre desetak godina upoznali.
PRVI UTISAK SA OVA DVA PECANJA, za koji verujem da može biti od koristi kolegama koje nameravaju da posete ove krajeve, jeste da su se nizak vodostaj Tamiša i velika vrućina izuzetno loše odrazili na aktivnost ribe. U takvoj situaciji potrebno je mnogo domišljatosti i eksperimentisanja da bi se došlo do iole pristojnog ulova.
A pre svega treba izbeći navalu izuzetno sitne bele ribe, koja vrlo često tokom letnjih meseci na Tamišu znatno otežava ribolov mesnim mamcima okačenim na male udice. Taj problem sam godinama uspešno rešavao vafterima, koje bih montirao na nešto manju udicu iseama tipa sa »trnom«, vezanom na kratak predvez od pletenice. Takvim sistemom, uz upotrebu neke mešavine kvalitetnih praškastih primama servirane u klasičnim kaveznim hranilicama, bez problema sam lovio brojne krupne babuške ili deverike. Naime, iz sezone u sezonu se te dve vrste kod Sakula smenjuju u brojnosti, a dosad je ovog leta, tokom kog sam nekoliko puta pecao na ovom terenu, deverike bilo više, premda su se javljale i lepe babuške.
SASVIM IZNENAĐUJUĆA NOVINA ZA MENE je to da sistem koji sam gore opisao ove sezone nije (bar zasad) naročito interesantan tamiškim ribama. Naime, uglavnom sam ulove imao na mesne mamce (pretežno na mesne crviće, sa podizačem ili bez njega). Ako posle sitne bele ribe, koja se uvek prva javi, nakon dužeg perioda plasiranja praškaste primame ne bi počela da grize i krupnija, iz osnove sam menjao pristup. U zavisnosti od toga koliko dugo sam prethodno pecao na opisani način, ili sam odmah prelazio na metod sistem ili bih prvo dodatno »nahranio« mesto spod-hranilicom – kaveznom hranilicom velikog kapaciteta, namenjenom za primamljivanje i montiranom na jak štap (težine bacanja 200 g), na kom je mašinica sa debelom upredenom strunom.
ZA TAKAV PRISTUP SU SE KAO VRLO efikasni pokazali Maxi Baits mikropeleti, kojima sam u par navrata zamenio ranije korišćenu Timar Method. Inače, za pecanje hranilicama metod tipa sa ravnim dnom češće sam koristio pelete »soft« tipa (mekane), koji se prodaju tako nakvašeni da su već spremni za upotrebu, ali sam upotrebljavao i suve pelete (kakvima se riba najčešće hrani na komercijalnim revirima), koji se moraju dodatno kvasiti... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 642-)