Neki ribolovci radije koriste pletenice upadljivih boja, drugi se ni za živu glavu ne bi odrekli onih neupadljivih, a trećima su višebojne najomiljenije. Ima onih koji boju biraju prema svojim estetskim kriterijumima, a iskusniji i sistematičniji opredeljuju se zavisno od uslova na vodama na kojima pecaju i prema koristi odnosno šteti koju im upotreba nekog dezena može doneti
Upredenice su u udičarskom ribolovu kao osnovne strune masovno u upotrebi već više od tri i po decenije. U varaličarenju su dominantne, ali se sve više koriste i u drugim tehnikama, kako u fideru, tako i u dubinskom ribolovu te u najtežim varijantama slatkovodnog plovkarenja (u lovu štuke, soma i tolstolobika). Pri izboru višenitne strune, većina pecaroša pre svega se opredeljuje prema njenoj debljini i nosivosti, a onda i prema otpornosti na krzanje, trajnosti i glatkoći (od koje zavisi to koliko se pletenica »čuje« pri prolasku kroz karike). Kad je reč o boji, premda ima i onih koji o njoj ne vode računa, mnogi su ipak svesni da ona ponekad može biti ključan faktor uspeha u ribolovu, pa ćemo se baš takvim situacijama i pozabaviti u ovom kratkom tekstu.

Prema boji pletenice možemo podeliti na jednobojne, koje mogu biti drečave ili neupadljive, i višebojne, koje mogu biti »slatkovodnomaskirne«, »morskomaskirne« ili takve da imaju segmente jednake dužine (najčešće od po 10 m) u različitim bojama. Naravno, svi ti varijeteti prave se s nekim razlogom, tj. zato što su u nekim situacijama primenljiviji odnosno bolji od drugih.
UPREDENE STRUNE UPADLJIVIH »vrištavih« boja (od kojih su najčešće fluozelena, fluožuta, oranž i ružičasta) upotrebljavaju se pre svega za one varijante varaličarenja u kojima nam je od koristi da vidimo strunu. Nekada je pre svega bitno da znamo gde tačno pletenica ulazi u vodu, jer nam to omogućava da odredimo položaj varalice i njenu putanju i kada je ne vidimo ispod površine, te da eventualnim korekcijama položaja štapa ili brzine vođenja provučemo naš veštački mamac baš tamo gde su po našoj proceni najveće šanse da ga grabljivica primeti i napadne.
Drečav »konac« dobro dođe i onda kada koristimo neki veštački mamac koji se vodi tako da nam struna nije sve vreme zategnuta, jer tada posmatranjem onog njenog dela koji je između vrha štapa i površine vode (odnosno onog koji leži na njoj) možemo uočiti da je riba udarila odnosno uzela varalicu i ponela je i pre nego što to preko štapa osetimo na ruci.
U izrazito bistrim vodama, međutim, velika upadljivost pletenice može odbiti ribu od uzimanja mamca, ali se to u velikoj meri da kompenzovati korišćenjem monofilnog predveza od ribi gotovo sasvim nevidljivog fluorokarbona ili nekog teško primetnog providnog najlona, koji može biti dug od nekoliko desetina centimetara pa do nekoliko metara. Naravno, osim što pobuđuje manju podozrivost riba kojima nudimo svoj veštački mamac, ovakav predvez produžava radni vek osnovne strune jer štiti njen prednji deo od krzanja (na koje je baš svaka moderna pletenica osetljivija od monofila), pa povećava šanse da zakačenu jedinku izvadimo, što čini i amortizovanjem udara tokom borbe zahvaljujući tome što je znatno istegljiviji od »konca« – istegljivost najlona može ići i do desetak posto, a kod pletenica je manja od 0,5%.
Naravno, drečava boja struna ribolovcima posebno pomaže kada pecaju u mutnoj vodi i po mraku... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 641-)