Budući da zbog velike nadmorske visine (od preko 1.200 m) na kojoj se Vlasinsko jezero nalazi, sezona na njemu malo kasni u odnosu na sve ostale akumulacije u Srbiji, početkom kalendarskog leta bi po teoriji za lov velikih štuka već trebalo da je kasno a da som tek privodi mrest kraju i teško se lovi. U praksi je ovog puta, međutim, kad je reč o obe vrste, bilo potpuno drugačije
Plan je bio da trećeg junskog vikenda na Vlasinsko jezero iz Beograda krenemo vrlo rano kako bismo mogli da pecamo od jutra. Ali, kao i uvek pred zahtevniji ribolov, san nikako nije hteo na oči, iako je trebalo da ustanemo već u 3 sata da bismo oko 8 stigli na odredište, preuzeli iznajmljeni čamac, ubacili pribor u njega i oko 8,30 č počeli s pretragom izglednih mesta.

Sve je išlo po planu, uključujući i kratko zadržavanje u dobro opskrbljenoj prodavnici na lokalitetu Promaja, gde smo se po običaju snabdeli hranom i pićem kako ne bismo morali da iz čamca izlazimo do večeri.
DOK SMO PLOVILI KA POZICIJI s koje ćemo po planu započeti ribolov, obuzelo me je, kao što ovde uvek biva, oduševljenje ambijentom, veličinom jezera i bojom njegove vode. Ali ni moj prijatelj Zoki ni ja nismo se prepustili sanjarenju, već smo tokom vožnje grozničavo razmišljali čime da od brojnih kašika, džerkova, silikonaca, spinerbejtova i voblera koje smo poneli počnemo potragu za velikim grabljivicama.
Da bismo što lakše mogli da pronađemo jata sitne ribe, u čijoj se blizini predatori po pravilu zadržavaju, ovog puta smo poneli sonar, koji smo, naravno, montirali i aktivirali još pre nego što smo prvi put startovali motor. Iz iskustva smo znali da u jezeru ima mnogo guste trave, koja je po niskom vodostaju na mnogim delovima vrlo blizu površine, što mnogo otežava tj. praktično onemogućava određivanje tačne dubine i nalaženje rupa na dnu, kao i prelaza sa zatravljenog dna na peščano ili kamenito.
KAKO SE NA PRVA DVA MESTA na kojima smo se duže zadržali ništa nije desilo, prešli smo na treće, na kom je dubina bila između 3 i 5 m. Tu je Zoki, posle nekoliko zabačaja, na Strike Pro Pig Shad Jr od 15 cm dobio veoma borbenu štuku od oko 2 kg, za koju je konstatovao da je udarila i otimala se kao da je dvostruko veća.
Posle slikanja i puštanja nastavili smo s pecanjem na istom mestu, menjajući modele silikonaca i dekore u nastojanju da vidimo da li se neka boja možda izdvaja po efikasnosti. U tom eksperimentisanju Zoki se u jednom momentu opet vraća na Pig Shad Jr od 15 cm, ali sada s crnim leđima i narandžastim stomakom, zabacuje ga ka obali i opet ima ribu na štapu CTS Revo Salt 16, po čijem sam savijanju u prvi mah zaključio da je štuka verovatno slične veličine kao prethodna. Isprva se riba skoro uopšte nije otimala, pa ju je moj prijatelj prilično lako privlačio, no kada se našla bliže čamcu, krenula je da vuče, svlačeći strunu sa špulne i »nabijajući« ka dnu. Ali iako sam video da Zoki ne može tek tako da je digne na površinu, i dalje nismo bili svesni kolika je.
SVE JE POSTALO JASNO OKO DVA minuta kasnije, kada se posle još par lepih begova na površini ukazala riba znatno duža od metra i debela kao dobro uhranjeno prase! Obojici su noge počele da klecaju i samo smo se nadali da će ući u meredov, ali ja pritom nisam mogao da prestanem da snimam, pa sam u jednoj ruci držao kameru (koju sam zgrabio čim je riba udarila), a u drugoj prihvatnicu. Imali smo sreće i da ju je Zoran do tada lepo zamorio i da je nismo ranije videli, tako da smo ostali smireni, pa smo iz prve uspeli da je ubacimo u meredov, koji smo istog trena čvrsto zgrabili i ubacili u čamac da bismo mogli da se na miru divimo grdosiji sa glavom nalik aligatorovoj i debelim, jakim i masivnim telom. Posle prvog šoka, krenuli smo da se ljubimo i grlimo, ne verujući da se takva riba javila sredinom juna i da je došla nama, dajući nam privilegiju da je vidimo i uverimo se iz prve ruke da tolika štuka i dalje postoji u jezeru. Metar, koji nam je bio pri ruci, pokazao je 124 cm, a težinu smo nagađali, ali se ispostavilo da srećom u rancu imamo i vagu, koja je pokazala impresivnih 13,5 kg! Posle slikanja i snimanja pustili smo kapitalku, koja je u dubinu otplivala lagano, kao da se ništa nije desilo, dok smo se mi i dalje ljubili i grlili kao da smo na nekoj svadbi. Kada smo posle toga seli i otvorili po pivo, da nazdravimo, rekao sam: »Sad možemo i kući. Ovo ko zna kad će se ponoviti. Zbog ovakve ribe smo dolazili u udarnim periodima, mrznuli se i kisnuli toliko puta, a dobili smo je po toplom vremenu... i sad ti budi pametan!«.
NARAVNO, NE DA NISMO PRESTALI DA PECAMO nego smo nastavili s jednakom dozom želje i upornosti, i blizu obale i dalje od nje, ali više nikakvih dešavanja nije bilo do pred mrak. Tada smo se... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 640-)