Iako bogato raznim ciprinidima od šarana do beovice, Šumadijsko more nije voda na kojoj je lako ostvariti dobar ulov. Naprotiv, skoro uvek je potrebno potruditi se oko pravilne pripreme prihrane, izabrati optimalnu daljinu i dubinu na kojoj će se pecati, dobro uklopiti elemente sistema, imati pri ruci razne mamce. Tako je bilo i ovog puta

Završetak mresta deverike čekao sam sa nestrpljenjem, jer sam posle dužeg vremena mogao da se posvetim ribolovu, strasti koja me ne napušta ni u poznim godinama. S razlogom, budući da sam mišljenja da ništa ne nudi takav odmor i mir kakav nude voda i pecanje i ubeđen sam u istinitost one mnogo puta ponovljene izreke da Bog dane i godine provedene u ribolovu ne računa u životni vek.
Oko vode se nisam mnogo dvoumio. Opredelio sam se za Gružansko jezero, veštačku akumulaciju koja se nalazi u centralnom delu opštine Knić, a površine je 900 ha – dužine 10 km, širine od 0,3 do 2,8 km, maksimalne dubine 35 m i prosečne 6,5 m (sve to, naravno, pri normalnom vodostaju, znatno višem od onog kakav je trenutno i u prethodnih nekoliko meseci). Šumadijsko more, kako mnogi zovu ovu vodu, nastalo je 1979. godine, pregrađivanjem reke Gruže. U njemu od ribolovno atraktivnih vrsta, osim meni posebno drage deverike, ima i soma, šarana, smuđa, babuške, a uz to i razne sitnije ribe (grgeča, kesege, beovice, bodorke itd.). Izglednih mesta ima dosta, pa osim ribolovaca iz okolnih gradova (Kragujevca, Čačka, Kraljeva, Gornjeg Milanovca itd.) tu dolaze i mnoge kolege iz udaljenijih delova Srbije.
OVOG PUTA OPREDELIO SAM se za pecanje na plovak, a u nameri da izbegnemo vrlo izvesne gužve na najpopularnijim potesima, moj prijatelj Sekula i ja smo otišli na deo zvani Turski bunari. Na obalu smo stigli u samo svitanje, oko 4,30 č. Kako smo kola parkirali u neposrednoj blizini mesta na kome ćemo pecati, brzo smo sneli opremu do vode i počeli s pripremama.
To što na stotinak metara od nas ni na jednu ni na drugu stranu nije bilo nikoga manje nas je iznenadilo od ekstremno niskog nivoa, za oko pet metara nižeg nego što je normalno, a koji je posledica dugotrajne suše i činjenice da je reka Gruža jedina pritoka jezera sa stalnim (ili skoro stalnim) dotokom vode, dok za razliku od nje Boračka reka i potoci Panjevac i Ćurevac u najtoplijem delu godine redovno presušuju.
ALI IAKO JE STANJE KOJE SMO ZATEKLI na obojicu delovalo frustrirajuće, izbacivanje ribe na površini nas je ohrabrilo jer se činilo da bismo ipak mogli da se nadamo kakvoj-takvoj aktivnosti ribe. Osim toga, dok smo se još raspakivali, osvanulo je prelepo sunčano jutro, bez vetra, koji je inače jedan od najvećih neprijatelja svih koji pecaju na ovoj vodi.
Zahvaljujući tome što nije bilo nikoga u blizini, mogli smo da se »raširimo« po obali koliko nas je volja, pa sam seo na dvadesetak metara od prijatelja. Ja sam unapred rešio da lovim takmičarcem od 7 m, a Sekula se opredelio za bolonjez kako bi mogao da potraži ribu dalje od obale.
Zamesio sam hranu tako da od nje mogu lako formirati grudve koje ću iz ruke bacati u zonu pecanja, ali koje će istovremeno biti dovoljno rastresite da se »otvaraju« brzo po padu u vodu.
Nakon što sam izmerio dubinu ispred sebe i tačno odredio koliko daleko ću zabacivati, precizno sam bacio deset kugli hrane srednje veličine (što nije teško uraditi kada se peca na desetak metara od obale), nakon čega sam sačekao desetak minuta, koliko sam procenio da bi moglo biti dovoljno da riba počne da prilazi na hranu.
POTOM SAM NA UDICU Trabucco XPS 405 XN veličine 14 natakao po jednog mesnog crvića i pinkija i zabacio. Riba nije reagovala odmah, ali su trzaji usledili koji minut kasnije, posle nekoliko zabačaja.
Prvo su se javljale sitne deverike, kesege i beovica... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 640-)