Kad već nije mogao da bira mesto s kog će pecati, te je bio prinuđen da se smesti na praktično jedino koje je bilo slobodno, iskusni fideraš probao je da taj hendikep nadoknadi dodatnim trudom uloženim u brzu pripremu pozicije i traženje ribe na dva štapa s različitim sistemima i mamcima. I to mu se i te kako isplatilo

Na samom početku juna otvorio sam letnju sezonu pecanja na Tamišu u Sakulama. Nadao sam se da ću pre pisanja ovog teksta to moći da ponovim i da onda napravim celovitiji izveštaj sa smernicama za kolege koje se spremaju da narednih nedelja dođu na ovaj teren. Međutim, to se sticajem okolnosti nije desilo, pa sam rešio da ipak sažmem utiske s tog jednog ribolova, veoma izazovnog, a imajući u vidu sve okolnosti za mene i više nego uspešnog, jer verujem da može biti od koristi onima koji planiraju izlaske na ovaj deo Tamiša u drugoj polovini prvog letnjeg meseca.
IAKO JE BIO RADNI DAN, većinu izglednih mesta zauzele su šarandžije, koje će tu, po svemu sudeći, ako ne bude nekih drastičnih promena vodostaja (koje nisu u izgledu), biti i u narednom periodu. Naime, već godinama, otkako se brojno stanje najcenjenije ciprinidne vrste riba znatno popravilo na ovom delu Tamiša, kada počne sezona lova šarana, teško je na području Sakula pronaći iole izgledno a slobodno mesto, i tako biva sve do druge polovine jeseni. Većina kolega šarandžija smatra da se do ulova njihove omiljene ribe ovde dolazi tako što se na reci provede više dana u nizu, ispunjenih upornim hranjenjem mesta (uglavnom kukuruzom ambarcem) i čekanjem da »rečna lisica« uzme mamac (najčešće je to zrno istog kukuruza kojim se i hrani, a koje može ali ne mora biti aromatizovano). Uvereni su da bi svaki drugačiji pristup bio besmislen, tj. oslanjanje na puku sreću.
FIDER JE SUŠTINSKI različit, jer se i za kratko vreme, tj. nekoliko sati aktivnog pecanja, uz adekvatno prihranjivanje, na Tamišu (a i na mnogim drugim »divljim« vodama) može očekivati makar solidan ulov, naravno ukoliko su uslovi u okviru proseka, a šaran nam nije jedina ciljana riba.
Na već skoro sasvim popunjenoj obali kod Sakula, moj prijatelj Cvetko i ja nismo mogli da biramo, pa smo se smestili na praktično jedinoj slobodnoj poziciji, na kojoj je nakon povlačenja vode ostalo poveliko blato, u kom se po svoj prilici nikome nije sedelo. Međutim, to nama nije smetalo, pre svega zato što nam je ovaj izlazak na reku bio u prvom redu zagrevanje za ono što predstoji, budući da nas dvojica planiramo da kao i prethodne godine, kad leto malo odmakne, zajedno na Tamišu pecamo nekoliko dana zaredom na lokaciji na kojoj će Cvetko postaviti svoj u Ribolovu već u više navrata pominjani kamp.
S OBZIROM NA TO DA JE OVO JEDNODNEVNO pecanje moralo biti »brzinsko«, rešio sam da u datim okolnostima probam da aktiviram ribu tzv. početnim teškim hranjenjem, kom na rekama inače retko pribegavam jer radije na početku pecanja hranilište formiram bržim ritmom zabacivanja sistema s hranilicama na koje tog dana sve vreme pecam. Međutim, pošto je ovog puta tok Tamiša bio takav da su za normalno pecanje na daljini za koju sam se opredelio bile dovoljne hranilice od 50-60 g (a one koje sam poneo s tim otežanjem su relativno malog kapaciteta), procenio sam da će tzv. spod-hranilica (veće zapremine) biti bolje rešenje, utoliko pre što se činilo sasvim izvesnim da se tu gde smo se smestili duže nije pecalo, pa je bilo realno pretpostaviti da će trebati malo više hrane da bi se riba privukla i zadržala na neko vreme.
ZA TEŠKO HRANJENJE, NARAVNO, NEOPHODAN JE jak štap, a ovog puta sam iz svog arsenala za tu namenu odabrao Trabucco Precision Barbel Carp, težine bacanja 200 g, uparivši ga sa mašinicom Carp Expert veličine 6000, na koju sam namotao upredenu strunu. Zbog manje iskusnih kolega moram da objasnim jedan od razloga za to što je teško početno hranjenje na rekama zahtevno u pecanju fider tehnikom. Naime, na stajaćicama neće biti problem ako zrnevlje koje bacamo iz hranilice ispadne odmah po njenom padu u vodu. Štaviše, to je poželjno, jer nema strujanja koje bi ga odnelo u neku stranu pre no što dospe na dno. Na rekama je situacija mnogo komplikovanija jer zrnevlje u hranilicu moramo sabiti dovoljno jako da ono sigurno stigne do dna bez usputnog rasipanja, ali s druge strane ne smemo ga stisnuti ni previše, jer ako ga »betoniramo«, pa ono počne da ispada tek pri vađenju hranilice iz vode, razvući ćemo na veći prostor primamu, te stoga i ribu, čime ćemo sebi pokvariti izglede za ulov umesto da ih hranjenjem povećavamo.
ONI KOJI SU PECALI SA MNOM znaju da budući da skoro uvek pecam sa dva štapa, neretko jedan od njih koristim za eksperimentisanje, s kojim umem da nastavim i nakon što na drugom pronađem »dobitnu kombinaciju«. A to radim zato što mi u pecanju krajnji cilj nije da što više napunim čuvarku već prevashodno da uživam u otkrivanju nečeg novog.
Zato sam ovog puta, da bih proverio da li će pristup s teškim hranjenjem... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 639-)