Upredene strune imaju mnogo prednosti u odnosu na najlonski monofil, ali i nekoliko mana. Jedna od većih je to što se neke od njih naizgled vrlo lako mrse tokom pecanja, a nije ih lako otpetljati, pogotovo ne one malog prečnika i izrazito mekane, kod kojih su »gnezda« velika, a čvorovi često odmah tako zategnuti da ih je nemoguće razvezati. U tekstu koji sledi pobrojani su glavni razlozi za to i data uputstva kako ovu neprijatnost svesti na što manju meru
Širom sveta, ribolovci koji pecaju stacionarnim čekrcima često se podsmevaju kolegama koje pecaju multiplikatorima zbog toga što im se mrse strune i formiraju tzv. ptičja gnezda, najčešće usled loše savladane tehnike zabacivanja. Međutim, činjenica je da se problemi s »gnezdima« zapetljane pletenice dešavaju i korisnicima stacionaraca, i to takođe skoro bez izuzetka greškom pecaroša, bez obzira na to što su mnogi od nas skloni da krivicu za mršenje svaljuju na pribor (štap, čekrk, strunu ili sve to zajedno). U redovima koji slede probaćemo da objasnimo i najčešće razloge za »petljanciju« i kako je možemo izbeći, tj. šta treba da uradimo da bismo mršenja sveli na najmanju moguću meru, kad već više proizvođača upredenih struna nedvosmisleno tvrdi da oni zasad ne mogu ništa da urade da svoje »konce« prave tako da tokom pecanja ne dolazi do neželjenog formiranja velikih čvorova i »gnezda« koja se ili ne mogu razmrsiti ili mogu ali bi to tražilo toliko vremena da bi besmisleno bilo baviti se time a ne loviti ribu.
Jedan od glavnih razloga za mršenje pletenica tokom ribolova sa stacionarnim čekrcima jeste njihova zanemarljivo mala (tj. praktično nepostojeća) »memorija«. Zahvaljujući toj osobini upredene strune sa špulne mašinice sleću mnogo lakše od najlonskih monofila i time nam omogućavaju znatno dalje zabačaje nego najlon iste ili slične nosivosti, ali to ima svoju cenu. Naime, kada varalica (ili uteg) upadne u vodu, poslednji deo strune koji sleti sa špulne može ostati labav ukoliko nema tenzije, pa se po zatvaranju preklopnika može formirati omča, a ona se pri narednom zabačaju nekad ispravi, ali je nekada zategnuta struna koja sleće za njom tako pokupi da dođe do formiranja čvora ili »gužve«, koju je u nekim slučajevima moguće razmrsiti razvlačenjem, uz dozu strpljenja i smirenosti. U suštini je, dakle, uzrok ovakvog mršenja praktično isti kao kod zabacivanja multiplikatorom, kada se usled loše podešene brzine okretanja špulne i prekasnog »kočenja« strune palcem nastavi rotiranje kalema nakon pada sistema u vodu.
Sprečavanje ove pojave jedan je od razloga što proizvođači nanose spoljašnji zaštitni sloj na svoje strune, koje time dobijaju malo na volumenu. Naravno, tokom upotrebe se taj premaz haba i tanji, pa struna počinje »prelako« da sleće sa špulne čekrka i stoga se češće mrsi nego dok je bila nova. Šanse da zbog toga dođe do petljanja smanjuju se zamenom pohabane strune, kao i korišćenjem neke s debljim zaštitnim slojem ili naprosto upotrebom pletenice nešto većeg promera. Naime, strune s tankim dodatnim površinskim slojem jesu malog prečnika i meke, pa se zaista lepo zabacuju, ali mogu i »piti« dosta vode i brzo otežati (što se onda odražava i na bacačke performanse i na prezentaciju varalice), a njihova preterana mekoća olakšava mršenje.
Gore pomenuta nedovoljna zategnutost upredene strune može uzrokovati njeno neravnomerno sletanje pri zabacivanju i pravljenje teško razmrsivog klupka. A taj problem može nastati u raznim fazama, pa i pri samom namotavanju sa kalema na kom je konac kupljen na špulnu mašinice, ako pritom struna nije sve vreme dovoljno zategnuta (što se može postići njenim držanjem između prstiju uz ubacivanje kupovnog kalema u vodu, namotavanjem kroz neku deblju knjigu i na još nekoliko načina). Važno je, međutim, i da zatezanje ne bude preveliko, kako se ne bi prenelo na špulnu čekrka i dovelo do međusobnog usecanja slojeva strune jednih u druge, što takođe može predstavljati ozbiljan problem.
Do neravnomernog sletanja strune lakše dolazi ako je špulna prepunjena pletenicom – zato imajte u vidu da je bolje ostaviti malo prostora do spoljašnjeg ruba, recimo od 1,5 do 3 mm, nego motati konac dok ne počne da se »preliva«. Isto tako, mogućnost pravljenja »mašni« i »gnezda« na novom »koncu« možemo u velikoj meri smanjiti tako što ćemo po prvom dolasku na vodu nakon motanja strune na njen kraj vezati uteg od tridesetak grama (ili nešto više, zavisno od t.b. štapa i debljine strune) i desetak puta zaredom zabaciti što dalje možemo, a onda namotati strunu ravnomernim okretanjem ručice, čime ćemo postići pravilno slaganje uz adekvatnu zategnutost.
Takođe, rizik se smanjuje ako je ribolovac u stanju da usvoji naviku da na samom kraju leta varalice (tj. sistema) kroz vazduh kažiprstom zaustavi dalje odmotavanje strune i tako spreči da njen završni deo ostane labav. Isti efekat ima i zatvaranje preklopnika vođice strune rukom... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 637-)