Za­hva­lju­ju­ći pre sve­ga ru­skim va­ra­li­ča­ri­ma i kod nas po­sled­njih go­di­na ra­ste broj onih ko­ji ci­lja­no lo­ve raz­ne ma­nje ci­pri­ni­de na naj­fi­ni­ji pri­bor i sit­ne va­ra­li­ce od me­ke gu­me. A ove zi­me jed­na od glav­nih za­ba­va za ne­ke »ul­tra­laj­ti­ste« bi­lo je va­ra­li­ča­re­nje ba­bu­ške, po mno­go če­mu zah­tev­ni­je od lo­va sko­ro svih dru­gih »mir­nih« vr­sta

Zim­ski pe­riod ume da bu­de ve­o­ma ne­za­hva­lan za pe­ca­nje, ne sa­mo zbog sla­bog ape­ti­ta ra­znih vr­sta ri­ba već i zbog hlad­nog vre­me­na. No na sre­ću nas ko­ji­ma sva­ka iole du­ža pa­u­za te­ško pa­da, u po­sled­njih de­se­tak go­di­na zi­me su mno­go bla­že ne­go ne­kad, pa ni­je te­ško od­lu­či­ti se za iz­la­zak na vo­du, po­go­to­vo ako sun­ce ma­lo pri­gre­je. Na­rav­no, ve­ći­na va­ra­li­ča­ra ta­da ba­ca ne­ke ve­štač­ke mam­ce za štu­ku ili smu­đa, vr­ste ko­je u za­kon­ski do­zvo­lje­noj du­ži­ni kod nas odav­no ni­je baš la­ko uhva­ti­ti sa oba­le ni u jed­nom de­lu go­di­ne, pa ni zi­mi, što zna da bu­de pra­va fru­stra­ci­ja za ri­bo­lov­ce, po­go­to­vo one ma­lo is­ku­sni­je, ko­ji pam­te i vre­me­na ka­da su vo­de bi­le znat­no bo­ga­ti­je ne­go što su to u po­sled­njih 10-15 go­di­na.

BAŠ JE JE­DAN OD TIH KO­LE­GA, pre par ne­de­lja, po­sle ne­u­spe­šne po­tra­ge za gra­blji­vi­ca­ma, pro­la­zio po­red me­ne, idu­ći ka svo­jim ko­li­ma dok sam za­ma­rao pri­stoj­nu ri­bu ul­tra­lajt kom­ple­tom. Za­stao je, po­sma­trao bor­bu i pri­met­no se za­ču­dio ka­da je vi­deo da sam u me­re­dov uba­cio ba­bu­šku, po­što je shva­tio da ne lo­vim ni na plo­vak ni na fi­der ili kla­sič­nu du­bin­ku. Sta­jao je ne­ko vre­me iza me­ne, a ja sam po­sle sa­mo par mi­nu­ta na tan­kom šta­pi­ću, ko­ji se po­pri­lič­no sa­vio, imao još jed­nu le­pu »ba­bu«. Ta­da ko­le­ga već ni­je iz­dr­žao, pa je po­čeo da me is­pi­tu­je ka­ko i na šta pe­cam.

Nor­mal­no, naj­in­te­re­sant­ni­je mu je bi­lo to što je ma­mac bi­la ma­la si­li­kon­ska va­ra­li­ca, ali ja ni­sam hteo da ga do­vo­dim u za­blu­du i osta­vim u uve­re­nju da je sa­mo to va­žno, već sam po­de­lio sa njim i sve osta­le bit­ne in­for­ma­ci­je i svo­ja za­pa­ža­nja u ve­zi sa iz­u­zet­no za­ni­mlji­vim zim­skim pe­ca­njem ba­bu­ške, ko­ja ću iz­ne­ti i u na­stav­ku ovog tek­sta. 

OSNOV­NO ŠTO VA­LJA IMA­TI u vi­du je­ste da se lov tog ci­pri­ni­da na ve­štač­ke mam­ce, iako na pr­vi po­gled li­či na pe­ca­nje ra­znih vr­sta be­le ri­be mo­der­nom va­ri­jan­tom »mor­mi­šin­ga« (o ko­joj sam pro­šle go­di­ne pi­sao u Ri­bo­lo­vu), isto­vre­me­no od nje­ga do­sta raz­li­ku­je. 

Za po­če­tak, neo­p­hod­no je ima­ti ose­tljiv ali ne pre­vi­še slab kom­plet, či­ji svi de­lo­vi mo­ra­ju bi­ti  do­bro uskla­đe­ni. Šta­po­vi su krat­ki i ma­lih te­ži­na ba­ca­nja – če­sto do­nje gra­ni­ce sa­mo 0,4 g, a mak­si­mal­ne gor­nje 3 g, ma­da do­la­ze u ob­zir i ne­što ja­či, po­go­to­vo ta­mo gde se mo­gu ja­vi­ti i ve­će ba­bu­ške, kao i u slu­ča­ju ka­da se lo­vi u bli­zi­ni pre­pre­ka, pa se ne­ka­da mo­ra pri­be­ći »for­si­ra­nom va­đe­nju« ka­ko bi se spre­či­lo da se ri­ba za­vu­če ne­gde oda­kle je ne bi­smo mo­gli iz­va­di­ti. Ma­ši­ni­ca tre­ba da je la­ga­na, da ide­al­no sla­že naj­ta­nje upre­de­ne stru­ne (de­blji­ne 0,2 ili 0,3 PE, tj. 0,075 od­no­sno 0,095) i da ima mak­si­mal­no pre­ci­znu koč­ni­cu. Udi­ce na ko­je se ka­če ma­li si­li­kon­ci tre­ba da su ve­li­či­ne od 10 do 16 a ute­zi te­ži­ne od 0,2 do 1,5 g. Za­hva­lju­ju­ći ra­stu­ćoj po­pu­lar­no­sti »na­no­va­ra­li­ča­re­nja«, sve go­re na­ve­de­no mo­že se ku­pi­ti i kod nas, i to u ra­znim kla­sa­ma, pri če­mu ima do­sta to­ga iz­ne­na­đu­ju­će kva­li­tet­nog i po vr­lo pri­stu­pač­nim ce­na­ma, po­go­to­vo u od­no­su na one iz vre­me­na ka­da je tek po­či­nja­lo ši­re­nje ove teh­ni­ke.

OSIM PRI­BO­RA I VA­RA­LI­CA (o ko­ji­ma ću par re­či na­pi­sa­ti ne­što ka­sni­je), i nji­ho­va pre­zen­ta­ci­ja, ka­da se lo­vi ba­bu­ška, do­sta se raz­li­ku­je od onih ko­je su pri­vlač­ne za be­lu ri­bu. Za ba­bu­šku bez ika­kvog pre­te­ri­va­nja mo­že­mo re­ći da je naj­mir­ni­ja od svih tzv. mir­nih vr­sta. Na­i­me, ma­mac uzi­ma ve­o­ma la­ga­no, a na­kon to­ga če­sto osta­ne u me­stu, ta­ko da ne­ma ni udar­ca ni po­me­ra­nja ri­be, već ona dis­kret­no po­ku­pi plen i on­da »ću­ti«, pa ni­je ni­ma­lo la­ko to re­gi­stro­va­ti i pra­vo­vre­me­no re­a­go­va­ti na od­go­va­ra­ju­ći na­čin. 

Ba­bu­ška ne vo­li ni pri­rod­ne ni ve­štač­ke mam­ce ko­ji ska­ku­ću oko nje i uop­šte se br­zo kre­ću... (-Ceo tekst mo­že­te pro­či­ta­ti u Ri­bo­lo­vu br. 658-)