Ve­ći­na nas pr­ve ri­bo­lo­vač­ke ko­ra­ke na­či­ni­la je pe­ca­ju­ći na plo­vak, pa po­tom po­ste­pe­no osva­ja­la i dru­ge teh­ni­ke. Ali uz­bu­đe­nje ko­je iza­zo­ve po­ska­ki­va­nje an­te­ne na po­vr­ši­ni, pa la­ga­na vo­žnja i ne­sta­ja­nje plovka pod vo­dom za­u­vek pam­ti­mo i gra­bi­mo sva­ku pri­li­ku da to po­no­vo do­ži­vi­mo

Bla­to, gli­ste i ba­bu­ške – po to­me će se mo­jim mla­dim ko­le­ga­ma je­dan na pe­ca­nju pro­ve­de­ni ne­dav­ni dan ure­za­ti u se­ća­nje, sko­ro sam si­gu­ran u to, za či­tav ži­vot. Moj sin Vuk, nje­gov drug Mak­sim i ja pro­ve­li smo ga lo­ve­ći krup­ne ba­bu­ške, a uz to smo se bo­ri­li s ko­mar­ci­ma, kor­nja­ča­ma, cver­gla­ni­ma, za­pe­tlja­nim naj­lo­ni­ma i ne­sta­bil­nim vre­me­nom.

PO­RED VO­DE SMO, PO OBI­ČA­JU, BI­LI vr­lo ra­no. Vre­me je bi­lo ti­ho i oblač­no, a sa­vr­še­no rav­nu po­vr­ši­nu vo­de s vre­me­na na vre­me re­me­ti­lo je sa­mo iz­ba­ci­va­nje ri­be. Oko nas su se svu­da ču­le pti­ce, ža­be i osta­le ži­vo­ti­nje bar­skih sta­ni­šta, ko­je su mi još jed­nom po­tvr­di­le da je raj za­i­sta na Ze­mlji.

Po­što smo na­pra­vi­li ko­mot­no me­sto za nas tro­ji­cu, le­po smo se na nje­mu raz­ba­ška­ri­li i za­ba­ci­li te­le­meč šta­po­ve, s osnov­nim naj­lo­ni­ma de­blji­ne 0,20 mm, udi­ca­ma Ow­ner Ise­a­ma ve­li­či­ne 10 i ve­gle­ri­ma no­si­vo­sti 2 g. Pred­ve­ze ni­smo ko­ri­sti­li (već smo udi­ce ve­za­li di­rekt­no za osnov­ni naj­lon) zbog to­ga što smo oče­ki­va­li krup­ne ri­be, a zna­li da tu u vo­di ima mno­go gra­nja, tra­ve i osta­lih pre­pre­ka. Na­da­li smo se da će­mo s ta­kvim si­ste­mi­ma mo­ći da s tim ba­bu­ška­ma, ne sit­nim i mr­ša­vim ne­go onim pra­vim du­nav­skim – ve­li­kim i de­be­lim, iza­đe­mo na kraj.

VEĆ U PR­VOM ZA­BA­ČA­JU, PO­SLE LA­GA­NE vo­žnje plov­ka, Mak­sim je kon­tri­rao, ali ne­spret­no, na­kon če­ga je krup­na ri­ba is­ko­či­la na po­vr­ši­nu i oslo­bo­di­la se udi­ce. Do­bro, to je bar obe­ća­va­lo ak­ci­ju i uz­bu­dlji­vo pe­ca­nje!

Ali ubr­zo po­tom ve­tar je po­čeo da du­va, a po­što smo la­ga­ne si­ste­me za­ba­ci­va­li na dva­de­se­tak me­ta­ra od oba­le, to je zna­či­lo da će mr­še­nja bi­ti ne­iz­be­žna, te da mi ni u jed­nom tre­nut­ku do po­la­ska ku­ći ne­će bi­ti do­sad­no, ra­di­la ri­ba ili ne. Osim to­ga, ako mam­ce bu­de uzi­ma­la vr­lo la­ga­no, bi­će neo­p­hod­na pu­na kon­cen­tra­ci­ja.

Mak­sim je usko­ro iz­gu­bio još jed­nu krup­nu ba­bu­šku, a uto je po­čeo i pr­vi plju­sak. Skri­ve­ni is­pod ko­mot­nog sun­co­bra­na ve­ća­li smo šta nam je da­lje či­ni­ti, ka­da Vu­kov plo­vak na­jed­nom ne­ko­li­ko pu­ta za­i­gra pa sta­de, na šta je on kon­tri­rao i iz tra­ve iš­ču­pao pr­vu le­po­ti­cu ju­tra, te­šku sko­ro ki­lo­gram! Istog ča­sa po­čeo je da li­ku­je i uz­vi­ku­je ka­ko je on dok­tor ri­bo­lo­va, da bi od­mah po­tom za­mr­sio či­tav si­stem, pa je mo­rao na ne­ko vre­me »na klu­pu za re­zer­ve«, dok ta­ta ne sre­di si­tu­a­ci­ju.

NA­KON TOG LE­POG UVO­DA, NA RED su do­šle bar­ske kor­nja­če, ko­je de­be­lu gli­stu đu­bre­tar­ku vo­le bar isto ono­li­ko ko­li­ko je vo­le i ba­bu­ške, a on­da smo ima­li na­let cver­gla­na, po či­jem sam okon­ča­nju re­šio da ba­cim dve-tri ša­ke »spo­da« (me­ša­vi­ne ku­ku­ru­za še­ćer­ca i ra­znog ku­va­nog zr­ne­vlja).

Usle­di­lo je... (-Ceo tekst mo­že­te pro­či­ta­ti u Ri­bo­lo­vu br. 638-)