Lju­bi­te­lji lo­va bu­co­va na jed­nom od naj­o­mi­lje­ni­jih te­re­na na na­šem de­lu Ta­mi­ša sva­kog pro­le­ća s ne­str­plje­njem če­ka­ju da ta ri­ba pro­ra­di po­sle zim­skog »za­tiš­ja« jer zna­ju da se ta­da go­to­vo bez iz­u­zet­ka ak­ti­vi­ra­ju i raz­ne dru­ge vr­ste ri­ba ko­je se mo­gu lo­vi­ti na ve­štač­ke mam­ce

Da je uvek do­bro po­slu­ša­ti sa­vet pri­ja­te­lja i u pra­vi čas bi­ti na pra­vom me­stu, spre­man za ono što se tu mo­že de­ša­va­ti, po ko zna ko­ji put po­ka­zao mi je od­la­zak na to­ma­še­vač­ku bra­nu na Ta­mi­šu, 26. mar­ta ove go­di­ne. Sa­mo ko­ji dan ra­ni­je, Vla­di­mir Sta­kić, ured­nik Ri­bo­lo­va, ja­vio mi je da su u To­ma­šev­cu po­če­li da se ja­vlja­ju pro­tviš i klen, uz po­ne­kog krup­nog bu­co­va. Pri­ja­te­lju Ći­ri i me­ni bio je to oki­dač da po oblač­nom i ma­glo­vi­tom rad­nom da­nu do­đe­mo na vo­du u hlad­nu zo­ru, na sve­ga +4 ste­pe­na.

LE­RU­JU­ĆI SI­LI­KON­SKE GLA­VI­NJA­RI­CE OD 11 G, što se za za­te­če­ni pro­tok po­ka­za­lo kao ide­al­no za pra­vu pre­zen­ta­ci­ju na sa­mom dnu (ali bez »ora­nja«), i ko­ri­ste­ći ve­o­ma la­gan pri­bor, ubr­zo smo ima­li pr­ve od­seč­ne udar­ce pro­tvi­ša, ali na­ža­lost ne ve­ćih od 300 g. Po va­đe­nju su pu­šta­li mle­čac, pa smo ih pa­žlji­vo vra­ća­li u vo­du.

Po­sle se­ri­je nji­ho­vih uda­ra­ca, što re­a­li­zo­va­nih što ne­re­a­li­zo­va­nih, kre­nu­la su neo­bič­na, sa­svim sit­na čvr­ka­nja u ni­zu, a pu­šta­ju­ći gla­vi­nja­ri­cu da du­že pro­pa­da niz tok, ulo­vio sam naj­pre dve ne­ve­li­ke cr­no­o­ke de­ve­ri­ke, a po­tom i jed­nog bu­co­va. Go­to­vo u istom tre­nut­ku, sa­mo sa dru­ge oba­le, bu­co­va je uhva­tio i Ći­ra, pa smo se po­na­da­li da mu kre­će cug. Uza­lud. Bu­cov ni­ti je uda­rao, ni­ti je ra­u­bo­vao.

PO­SLE KRA­ĆE PA­U­ZE I EKS­PE­RI­MEN­TI­SA­NJA sa dru­gim gla­vi­nja­ra­ma, opet sam na gla­vi­nja­ru od 11 g imao uda­rac, sa­da ne­ve­ro­vat­no sna­žan, to­li­ko da mi je štap ostao za­ku­can u me­stu. Na­kon se­kund-dva sta­ja­nja »kao da je u pa­nju«, ri­ba se da­la u ne­ve­ro­va­tan beg, zbog ko­jeg sam mo­rao vr­lo br­zo re­a­go­va­ti: ot­pu­stio sam dril jer je preč­nik naj­lon­skog pred­ve­za bio sa­mo 0,22 mm. Već po­sle ne­ko­li­ko se­kun­di bi­lo mi je ja­sno da na šta­pu ni­je ni som ni kru­pan bu­cov. Du­gi pra­vo­li­nij­ski be­go­vi po sa­mom dnu go­vo­ri­li su mi da je u pi­ta­nju ili ša­ran ili mre­na, ali je nji­ho­va br­zi­na uka­zi­va­la na ovu po­to­nju, za ko­ju sam i »na­vi­jao«. Tek po­sle dva-tri mi­nu­ta za­ma­ra­nja, to­kom ko­jih je štap CD Ex­tra­sens uz ot­pu­šten dril ja­ko do­bro amor­ti­zo­vao be­go­ve, pr­vi put sam na po­vr­ši­ni ugle­dao krup­nu mre­nu, ko­ju sam ubr­zo pri­hva­tio ru­kom. Va­ga je po­ka­za­la čak 3.200 g!

SA­DA VEĆ PRE­ZA­DO­VO­LJAN ULO­VOM, u na­di da je do­šlo vre­me i za ne­kog krup­nog bu­co­va, po­či­njem da for­si­ram spo­ri­je vo­đe­ne vo­ble­re, ne za­bo­ra­vlja­ju­ći Sta­ki­nu in­for­ma­ci­ju da se pret­hod­nih da­na »ja­vljao« i klen. Baš ta­kva pre­zen­ta­ci­ja do­ne­la mi je uz oba­lu još jed­nu vr­stu ri­be, za ta­mi­ški pro­sek so­lid­nog kle­na od 350 g.

Ovo je već bi­lo i vi­še od oče­ki­va­nog – uhva­ti­li smo čak pet vr­sta (pro­tviš, de­ve­ri­ka, bu­cov, mre­na, klen) i ima­li vi­še de­se­ti­na ne­re­a­li­zo­va­nih uda­ra­ca... (-Ceo tekst mo­že­te pro­či­ta­ti u Ri­bo­lo­vu br. 634-)