Iskusni ribolovci odlično znaju da nije retkost da se na terenu bogatom ribom mora uložiti mnogo truda da bi se lovilo više ili dobijali krupniji komadi. Oni kojima su takve situacije poseban izazov eksperimentisanjem i kontinuiranim aktivnim pecanjem traže pravi pristup, a kada ga nađu, bivaju nagrađeni natprosečno dobrim ulovom

Mnogi zaljubljenici u ribolov pri svakom odlasku na pecanje svesno biraju terene daleko od civilizacije i asfaltnih puteva, do kojih se stoga ne dolazi lako, jer računaju da će tu imati mir i tišinu, što je dobrom broju pecaroša, pogotovo starijih i iskusnijih, veoma bitno. S druge strane, ima i dosta onih koji rado idu na pristupačne i stoga vrlo popularne revire, čak i usred naseljenih mesta, gde mogu ne samo uživati u pecanju nego se i družiti sa brojnim kolegama koje izađu na isti teren, bilo da i sami zabace ili da se samo prošetaju.
JEDAN OD NAJPOPULARNIJIH LAKO dostupnih terena u okolini Beograda je popularni kej kraj Tamiša u Pančevu, na kom iako je dobrano načičkan splavovima i restoranima, te popunjen privezanim čamcima, još uvek ima mesta i za poveliki broj ribolovaca, kojih kada riba iole dobro radi može biti i toliko da bi neko neupućen mogao pomisliti da je naišao na ribolovačko takmičenje.
I ja volim tu lokaciju, na kojoj godinama svake sezone pecam bar nekoliko puta, naročito u proleće, dok sunce još nije prejako, pa se ni betonsko šetalište ne usija toliko da duži boravak na njemu postane neprijatan. Naravno, pre dolaska obavezno pitam nekog od svojih mnogobrojnih kolega, ribolovaca iz Pančeva, kakvo je stanje, tj. koliki je vodostaj, kako mi se ne bi desilo da dođem bez gumenih čizama, neophodnih da bi se sa ma kog mesta moglo pecati ukoliko se Tamiš izlije na kej, bilo zato što je sâm visok, bilo zbog »upora« koji ume da napravi Dunav, u kom slučaju su i šanse za ulov minimalne jer tamiška riba u vodi koja stoji gotovo uopšte ne jede. Naravno, blizina Dunava ima i neke veoma dobre strane, od kojih je svakako jedna od najboljih to što iz njega periodično u Tamiš ulaze i krupne jedinke najcenjenijih vrsta ribe, kojima manja reka nije stalno stanište.
IMAJUĆI SVE TO U VIDU, NAKON ŠTO sam od svojih prijatelja iz Pančeva saznao da se Tamiš nakon perioda visokog nivoa vratio u korito, te da je bistar i normalne brzine, odredio sam jedno subotnje aprilsko jutro za pecanje na gradskom keju. Dodatni motiv bilo mi je to što su prethodnih dana ulovi tu bili dosta skromni – uglavnom se dobijala sitna krupatica, uz neizbežnog »peša« (glavoča), što me uvek motiviše da se posebno potrudim.
Ovog puta sam se zbog vrlo dobre vidljivosti u vodi opredelio za fine sisteme, tj. za malu i laku udicu Gamakatsu A1 Fine Feeder veličine 16, na predvezu prečnika 0,10 mm.
Kao i obično, poneo sam veliki asortiman mamaca, tačnije praktično sve ono što sam mislio da uopšte može doći u obzir, pa sam pored belih crvića, pinkija i tankih glista (tzv. đubretarki) pri ruci imao i veliki izbor vaftera sa kojima sam u poslednje vreme lepo prolazio na raznim vodama.
ISPOSTAVILO SE DA JE TO BIO DOBAR potez jer je toga dana riba tražila čestu promenu... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 661-)