Ono što su za većinu ljudi ljubičice, za ribolovce iz južnog Banata i Beograda i okoline, a pre svega za fideraše, jeste vest da je bela riba krajem kalendarske zime posle nekoliko meseci gotovo potpune neaktivnosti počela da radi na Tamišu u Pančevu. Tada gradski kej oživi, jer ga zaljubljenici u lov mirnih vrsta ribe okupiraju od ranog jutra, a oni veštiji i bolje pripremljeni mogu računati i na veoma lepe »mešane« ulove

Na keju u Pančevu, gradu kroz koji Tamiš protiče neposredno pre nego što se ulije u Dunav, bio sam poslednji put još sredinom novembra prošle godine. A ni tada, nažalost, na ovoj meni omiljenoj stazi nisam pecao, već sam se na njoj našao kao jedan od učesnika u organizaciji memorijalnog fider kupa održanog u spomen na prerano preminulog dragog prijatelja i vrsnog ribolovca Gorana Nedića, tako da sam sa nestrpljenjem čekao priliku da tu ponovo zabacim, jer se izuzimajući jednu izuzetno atraktivnu »zimsku« poziciju na levoj obali Tamiša, koja je zauzeta splavovima, i nadaleko čuveni Železnički most (gde je veoma često velika gužva), na Tamišu nizvodno od Sefkerina zimi gotovo uopšte ne peca pošto riba praktično ne radi.
MEĐUTIM, VEĆ SA PRVIM TOPLIJIM danima, ukoliko su vodostaji Tamiša i Dunava u blizini Pančeva usklađeni, riba se veoma često pokrene i iz veće reke uđe u njenu pritoku. Te dane svi ljubitelji fider pecanja na gradskom keju željno iščekuju, a ovog puta su ih dočekali krajem prve polovine marta. Vest o tome se uobičajeno brzo pročula, pa se za vikend tražilo »mesto više«, a uglavnom su se dobijali solidna krupatica i šljivar, ali i poneka lepa deverika. Osim rekreativaca, na takmičarskoj stazi na keju tih dana su se okušali i neki od naših najboljih takmičara u kaveznom fideru, kojima je ta pista draga i izazovna.
Ja sam planirao da izbegnem najveću gužvu i da se nakon što ona mine spustim do nekih od omiljenih mesta na inače prostranom keju. Međutim, pošto dobro poznajem ćudi ovog specifičnog terena, bilo mi je jasno da usled naglog opadanja Tamiša, koji je u jednom momentu prelio šetalište, da bi se zatim naglo spustio do »osmog stepenika« (tako se ovde, u odnosu na stepenište kojim se sa keja silazi do vode, procenjuje nivo reke), preti opasnost da se riba iz Tamiša vrati u Dunav, iz kog je i ušla, pa da pecanje bude loše.
Zato sam se u Pančevo zaputio nešto ranije nego što sam planirao, a pokazaće se da ta odluka nije bila loša. Kada sam se tog ponedeljka ujutru našao na obali, gužve već nije bilo, tako da je moj veliki prijatelj Bane Marinković, inače nekada aktivni takmičar (koji je uspešno učestvovao u Ligi šampiona u fideru), uspeo da se smesti pored mene iako je sa svojim šurakom na vodu izašao tek kasno pre podne... (-Ceo tekst možete pročitati u listu Ribolov br. 659-)