Kada reke nabujaju i tok im bude izrazito jak, fideraši po pravilu posežu za teškim hranilicama, s kojima i u takvim uslovima njihov mamac ostaje na odgovarajućem mestu. Naš saradnik i njegov prijatelj pribegli su potpuno drugačijem rešenju i to im se i te kako isplatilo
Tokom prve nedelje aprila bilo je praktično nemoguće pecati na fider na terenima u okolini Beograda na koje inače idem. Čuo sam tih dana, istina, da je bilo lepih ulova babuške na nekim od okolnih kanala, na kojima se ona odskora uspešno hvata, ali za tu vrstu eksperimentisanja, tj. za odlazak na nepoznate vode, nisam bio zainteresovan. Zato sam veći deo ribolovu posvećenog slobodnog vremena tih dana trošio obilazeći omiljene radnje i dopunjavajući sitan pribor, kako bih što spremnije dočekao pravi početak prolećne sezone, tj. onaj period kada će uslovi biti bolji i riba aktivna.
U SVIM TIM PRODAVNICAMA KOJE DRŽE prirodne mamce odmah mi je privuklo pažnju to što su mnoge mušterije grozničavo tražile durdubake (durboke) i crne gliste, što je uvek siguran znak da se na okolnim terenima dobro lovi som (pošto na vodama u okolini Beograda, za razliku od mnogih vojvođanskih kanala, koliko ja znam, na crnu glistu i parče durboka niko ciljano ne peca cverglana). A da mi je zaključak o dobroj aktivnosti soma tačan, potvrdila je i fotografijama ilustrovana poruka mog prijatelja Dragana Draškića, koji mi je javio da je tih dana sa svog splava kod Umke dobio nekoliko prelepih somova na prirodne mamce. To, naravno, nije bilo za mene nikakvo iznenađenje, a verujem da nije ni za one čitaoce Ribolova koji iole redovnije prate moje tekstove, jer sam već više puta u njima pomenuo da Dragan sa svog splava lovi gotovo u svim vremenskim uslovima i godišnjim dobima, bez obzira na nivo Save i boju vode, naravno uvek u skladu s uslovima birajući tehniku ribolova, prezentaciju i ciljane vrste. Nekada su to šarani, drugi put tolstolobici, često razna bela riba, a po mutnoj i izuzetno jakoj prolećnoj vodi su to ovog puta bili lepi somovi. Naravno, da bi takav »šaroliki« pristup bio uspešan, neophodno je da ribolovac odlično poznaje teren, a Dragan taj uslov u potpunosti ispunjava, jer bi svaki kvadratni metar oko svog splava mogao da nacrta kao da ga je upravo snimio podvodnom kamerom.
BILO MI JE DRAGO ZBOG TOGA, ali sam znao da je potrebno da se Sava koliko-toliko izbistri i da bar malo uspori ne bi li bilo iole realnih izgleda za uspešno pecanje na fider. Međutim, par dana kasnije usledio je Draganov telefonski poziv, u kom me je u svom karakterističnom šaljivom tonu upitao: »Pa dobro, gde su sad ti fider majstori, koji misle da je teško po ovakvoj vodi pecati belu?«. Naravno, nije mi se javio da se sprda, već kako bi me pozvao da mu se koliko sutra pridružim na splavu, na kom je rešio da prenoći kako bi od jutra krenuo u novu akciju.
Nažalost, narednog dan je duvao vrlo jak vetar, i to iz smera koji se na splavu jako oseća i otežava pecanje. Dragan je vrlo rano zabacio svoje fidere (ostavivši moje uobičajeno mesto slobodnim), ali mi je čim sam došao rekao da je skoro siguran da će ulovi biti znatno lošiji nego dan ranije, kada je čuvarku, osim na ovoj poziciji skoro obaveznim crnookim deverikama, dobrano popunio i veoma lepim šljivarima i ploticama (napominjem da se sve ovo dešavalo 7. i 8. aprila, dakle nedelju dana pre početka lovostaja na većinu vrsta bele ribe).
IAKO JE, DAKLE, JAK VETAR ZAISTA MNOGO OTEŽAVAO pecanje, nije me nimalo obeshrabrio. Dragan mi je, naravno, odmah objasnio gde je i kako prethodnog dana pecao, a sve to što je radio činilo se veoma logičnim iz ribolovačkog ugla. Najpre, da bi po visokom vodostaju uopšte mogao da se popne na svoj splav, on ga je (za razliku od većine komšija) znatno privukao obali, pa je njegov plovni objekat (kako se na slikama može videti) bio nekoliko metara uvučen u odnosu na maticu i na splavove levo i desno od njegovog. Zahvaljujući tome, ta su plovila pravila svojevrsni »tišak« ispred nas i malo levo i desno, a jasno smo uočavali ivicu matice, tj. glavnog toka, koja se pružala nešto malo ispred ivice susednih splavova.
S OBZIROM NA SVE TO, BILO JE LOGIČNO potražiti ribu u pomenutim »tišacima« levo i desno od Draganovog splava, gde je bilo normalno da se riba grupno skloni od jake vodene struje. Dok je matica sa same svoje ivice (na koju smo par puta probali da zabacimo) i hranilice s otežanjem od 120 g s lakoćom nosila i gurala ka prednjoj ivici splava, sa strane su već kavezne »kramponke« s otežanjem od 70-80 g bez problema stajale u vodi koja je sad bila znatno bistrija nego nekoliko dana ranije, pa sam pretpostavio da ćemo ipak moći nešto da uhvatimo.
Kako nikada ranije nisam na ovom mestu pecao zabacujući u stranu sa splava privučenog ka obali, na samom početku sam pokidao više udica u podvodnom kršu, ali sam se ipak posle tih startnih problema snašao... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 635-)