Na udi­cu se po­sta­vlja ma­mac i pre­ko nje se ostva­ru­je di­rek­tan kon­takt sa ri­bom. Za­to je za uspeh u ri­bo­lo­vu neo­p­hod­no do­bro po­zna­va­ti raz­li­či­te mo­de­le i ade­kvat­no ih pri­me­ni­ti, tj. iza­bra­ti onaj od­go­va­ra­ju­će ve­li­či­ne za ko­ri­šće­ni ma­mac, pri­tom vo­de­ći ra­ču­na i o to­me ka­kve i ko­li­ke se ri­be mo­gu ja­vi­ti

Na tr­ži­štu po­sto­je hi­lja­de mo­de­la udi­ca s vr­lo raz­li­či­tim ka­rak­te­ri­sti­ka­ma i na­me­nom. Ima­ju­ći na umu da je fi­der va­ri­jan­ta du­bin­skog ri­bo­lo­va ko­jom se sta­ci­o­nar­nom pre­zen­ta­ci­jom hva­ta­ju ri­be ra­znih vr­sta i ve­li­či­na, lo­gič­no je da se u prin­ci­pu ko­ri­ste za ni­jan­su gru­blje udi­ce ne­go pri pe­ca­nju na plo­vak. Ali, na­rav­no, to ipak u sva­kom slu­ča­ju za­vi­si od kon­kret­ne si­tu­a­ci­je. A da bi­smo ume­li da oda­be­re­mo udi­cu i upo­tre­bi­mo je na naj­bo­lji mo­gu­ći na­čin, mo­ra­mo po­zna­va­ti sve nje­ne de­lo­ve i va­žne ka­rak­te­ri­sti­ke.

»Gla­va« udi­ce, tj. njen zad­nji kraj, gle­da­no u od­no­su na vrh, mo­že ima­ti for­mu ok­ce­ta ili plo­či­ce. Tu se udi­ca spa­ja sa ostat­kom si­ste­ma, s tim što se to uvek ra­di ta­ko da čvor bu­de ne­po­sred­no is­pod plo­či­ce (ko­ja spre­ča­va da on skli­zne sa vra­ta), dok mo­de­li sa ok­ce­tom mo­gu bi­ti ve­za­ni za nje­ga ili is­pod nje­ga, a u ovom dru­gom slu­ča­ju no­se­ći deo pred­ve­za pro­la­zi kroz ok­ce. Udi­ce ko­je se ko­ri­ste za fi­der u da­le­ko naj­ve­ćem bro­ju slu­ča­je­va ima­ju gla­vu u for­mi plo­či­ce. Mo­de­li sa ok­ce­tom naj­če­šće su ne­što ve­ći, ro­bu­sni­ji i na­me­nje­ni lo­vu krup­nih ci­pri­ni­da na mam­ce po­sta­vlje­ne na dla­ku.

Vrat (eng. »shank«/šenk) je­ste deo udi­ce iz­me­đu »gla­ve« (ok­ce­ta od­no­sno plo­či­ce) i po­čet­ka kri­vi­ne (lu­ka). Mo­že bi­ti raz­li­či­te du­ži­ne i prav ili za­kri­vljen, a o nje­go­vim ka­rak­te­ri­sti­ka­ma is­ku­sni ri­bo­lov­ci i te ka­ko vo­de ra­ču­na, za­vi­sno od to­ga ko­ji ma­mac na­me­ra­va­ju da u kon­kret­nom slu­ča­ju ko­ri­ste i ka­ko da ga pre­zen­tu­ju. Ne­ki mo­de­li udi­ca, pre sve­ga na­me­nje­ni za pe­ca­nje na gli­ste, ima­ju na vra­tu i jed­nu ili ne­ko­li­ko kon­tra-ku­ka (naj­če­šće dve), ko­je spre­ča­va­ju da na vrat na­vu­če­ni ma­mac la­ko skli­zne s nje­ga.

Luk ili kri­vi­na (eng. »bend«) deo je iz­me­đu vra­ta i vr­ha udi­ce. Od nje­go­vog ob­li­ka za­vi­se ka­rak­te­ri­sti­ke udi­ce i nje­na na­me­na, a po­sto­ji pre­ma to­me i po­de­la na dva osnov­na ti­pa – udi­ce s uza­nim i bla­go iz­du­že­nim lu­kom ko­ji se na sre­di­ni pri­lič­no na­glo pre­ki­da, tj. pre­la­zi u vrh (a ko­je uz to ima­ju ne­što du­ži vrat) zo­vu se »kri­stal­ke« (eng. »crystal«); one ko­je ima­ju ši­ri i za­o­blje­ni­ji luk ri­bo­lov­ci zo­vu »ra­und bend« (eng. »ro­und band«, tj. »okru­gla kri­vi­na).

Otvor (eng. »gap«/gep) pred­sta­vlja jaz, tj. ra­sto­ja­nje iz­me­đu sa­mog vr­ha udi­ce i tač­ke u ko­joj se za­vr­ša­va vrat a po­či­nje luk. Udi­ce ko­je su na­me­nje­ne za mam­če­nje krup­ni­jim mam­ci­ma ili s vi­še ma­ma­ca (istih ili raz­li­či­tih) ima­ju ši­ri luk od stan­dard­nog za svo­ju ve­li­či­nu; na en­gle­skom se ta »pod­vr­sta« za­to i zo­ve »wi­de gap« (»vajd gep«)  ili »wi­de ga­pe« (»vajd gejp«). Ta­kve udi­ce su po pra­vi­lu i za ni­jan­su sna­žni­je od onih s lu­kom stan­dard­ne ši­ri­ne u od­no­su na ve­li­či­nu, pa se u fi­de­ru po pra­vi­lu ko­ri­ste ne sa­mo za ve­će mam­ce već i u si­tu­a­ci­ja­ma ka­da pri lo­vu ri­ba sred­nje ve­li­či­ne po­sto­ji i mo­guć­nost ja­vlja­nja znat­no ve­ćih je­din­ki (npr. ka­da pe­ca­mo ba­bu­šku ili de­ve­ri­ku a mo­že na­le­te­ti ša­ran, ili ako pri lo­vu sko­ba­lja i plo­ti­ce po­sto­ji šan­sa da uda­ri ve­li­ka mre­na).

Gr­lo (eng. »thro­at«/tro­ut) pred­sta­vlja za­pra­vo du­bi­nu udi­ce, tj. za­mi­šlje­no pra­vo­li­nij­sko ra­sto­ja­nje od vi­si­ne vr­ha do naj­ni­že tač­ke lu­ka. Od nje­ga i od ve­li­či­ne otvo­ra naj­vi­še za­vi­si ko­li­ko... (-Ceo tekst mo­že­te pro­či­ta­ti u li­stu Ri­bo­lov br. 607. ko­ji je u pro­da­ji od pet­ka, 29.3.2024.-)