Odav­no su pro­šla vre­me­na ka­da smo še­do­ve pra­vi­li ta­ko što iz tu­be is­ti­sne­mo si­li­kon u ka­lup, iz­va­di­mo va­ra­li­cu na­kon su­še­nja, na­tak­ne­mo je na džig udi­cu i pe­ca­mo. Bo­je­nje je po­sta­lo oba­ve­zan deo pro­ce­sa, a mno­gi su tu ve­šti­nu do­ve­li do sa­vr­šen­stva. Uko­li­ko že­li­te da se i sa­mi oku­ša­te u njoj, u ovom tek­stu sa­zna­će­te sve što vam tre­ba za po­če­tak

Bojenje

U po­sled­njih go­di­nu da­na pro­veo sam do­sta vre­me­na raz­mi­šlja­ju­ći o to­me ko­ja se bo­ja sa ko­jom sla­že kod  va­ra­li­ca od ace­tat­nog si­li­ko­na, ka­kve šljo­ki­ce idu uz od­re­đe­nu ni­jan­su, a ko­je to­no­ve ni­ka­da ne tre­ba kom­bi­no­va­ti. I shva­tio sam da de­fi­ni­tiv­no ni­je la­ko oni­ma ko­ji mo­di po­kla­nja­ju ve­li­ku pa­žnju. Bo­gu hva­la, pe­ca­ro­ška mo­da ve­o­ma je jed­no­stav­na, i svo­di se na či­stu ma­ji­cu i ode­ću sa što ve­ćim bro­jem funk­ci­o­nal­nih dže­po­va. Me­đu­tim, ka­da je reč o  bo­ja­ma va­ra­li­ca, tu se stva­ri znat­no kom­pli­ku­ju. Ko­li­ko god se tru­di­li da bo­ju va­ra­li­ce pri­la­go­di­mo vo­di na ko­joj će­mo pe­ca­ti i vr­sti ri­be ko­ju lo­vi­mo, na kra­ju je če­sto pre­su­dan fak­tor ukus (onog ko pra­vi va­ra­li­cu i onog ko je ko­ri­sti). Op­šta pra­vi­la, kao što su – dre­ča­vi­ji de­ko­ri za mut­ni­ju vo­du i noć, a ne­u­pa­dlji­vi­ji za bi­stru vo­du i dan (po­go­to­vo sun­čan), i da­lje va­že, pa vam ne­ću ti­me od­u­zi­ma­ti vi­še vre­me­na, već ću po­de­li­ti sa va­ma ma­le tri­ko­ve ko­ji će vam po­mo­ći da što bo­lje i što lak­še obo­ji­te svo­je va­ra­li­ce od si­li­ko­na (še­do­ve i tvi­ste­re). Na­po­mi­njem da sam sve to ja sa­vla­da­vao na naj­te­ži na­čin – me­to­dom vla­sti­tih po­ku­ša­ja i po­gre­ša­ka, a ovo pi­šem sa že­ljom da vam ušte­dim vre­me, živ­ce i ne­što nov­ca.

Va­ra­li­ce od ace­tat­nog si­li­ko­na mo­že­mo bo­ji­ti  šljo­ki­ca­ma (eng. »glit­ter«), tem­pe­ra­ma, mar­ke­ri­ma ili akril­nim bo­ja­ma. Ako vam je li­kov­no u osnov­noj ško­li osta­lo u le­pom se­ća­nju, on­da mo­že­te uze­ti tem­pe­re. Sa nji­ma i sa akril­nim bo­ja­ma se ra­di go­to­vo isto, ali ja vi­še vo­lim ove po­to­nje.

Naj­pre na si­li­kon is­ti­snut iz tu­be do­da­mo že­lje­nu bo­ju i umu­ti­mo je što rav­no­mer­ni­je. Uvek će­te zna­ti ka­da ovo ni­ste do­bro ura­di­li, jer će bo­ja bi­ti pro­vid­na, ne­jed­na­kog in­ten­zi­te­ta i va­ra­li­ca će iz­gle­da­ti ne­u­red­no.

Na­kon to­ga sme­su na­no­si­mo u ka­lup. Uko­li­ko pra­vi­te va­ra­li­cu u dve bo­je ili vi­še njih, olak­šaj­te se­bi po­sao ta­ko što će­te na­pra­vi­ti ne­ke ori­jen­ti­re u ka­lu­pu, do ko­jih po­je­di­na bo­ja do­la­zi (npr. boč­nu li­ni­ju, škr­ge, pe­ra­ja...).

 Bo­je­nje šljo­ki­ca­ma je vr­lo slič­no bo­je­nju akril­nim bo­ja­ma kad je o po­stup­ku reč, a ja sma­tram da se kom­bi­na­ci­jom akril­nih bo­ja i šljo­ki­ca po­sti­že naj­bo­lji efe­kat, i za pe­ca­ro­ša i za ri­bu... (-Ceo tekst mo­že­te pro­či­ta­ti u Ri­bo­lo­vu br. 433)