Hobby Press

MALE TAJNE USPEŠNIH LOVACA NA LIGNJE

Većina uspješnih lovaca na lignje ima neku tajnu i brižljivo razrađenu metodu. Ali, čak se i oni najbolji pitaju u čemu griješe, kada ulovi potpuno izostanu. Po tom pitanju nema bitne razlike između riba i popularnog glavonošca, koji je također osjetljiv na promjene u svojoj okolini i onda kada nije pri apetitu jednostavno ga ne možemo navesti da uzme mamac. Nažalost, u ovom slučaju ne važe opća pravila, već je svaki akvatorij svijet za sebe, u kome su promjene najčešće izrazito lokalnog karaktera.
KADA LIGNJU OKRZNEMO ili zakačimo pri skosu (povlačenju sistema), znamo da je bila u neposrednoj blizini i tada najčešće kažemo da je varalica koju koristimo lovna. No, nije nemoguće ni da u praznim skosevima izvlačimo ovoj grabljivoj vrsti potencijalni plijen ispred nosa.
Prema nekim istraživanjima, lignja vrlo pažljivo i nježno opipava ono što joj djeluje kao lak zalogaj, koji ne može pobjeći (uginule ili ošamućene ribe, a i skosavice koje leže na dnu). Ako joj to što dodirne djeluje prihvatljivo, prvenstveno teksturom, lignja će to privući i ostalim trakovima (kracima) i jednostavno se objesiti. Tko god je radio sa dva pribora istovremeno, veoma dobro zna koliko se liganja samo okači o mamac koji miruje. Nema srećnika kome će se nekoliko večeri za redom više puta dogoditi da baš u samom početku skosa dobije lignju. Takvi su ulovi zapravo posljedica pipanja mirujućeg mamca. Za takve lignje »samoubojice« savršene su mekano obložene skosavice i peškafonda sa izraženom teksturom, koje ih neće odbiti u prvom kontaktu, jer »odjeća« takvih varalica počinje djelovati još prije »završnog« čina opipa...
(-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 289-)