Zvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivna
 

U vre­me pr­vo­maj­skih pra­zni­ka i pra­vo­slav­nog Us­kr­sa, do ta­da vr­lo vi­so­ki vo­do­staj Ta­mi­ša je po­sle vi­še od me­sec da­na ko­nač­no po­čeo da zna­čaj­ni­je opa­da. Pra­te­ći sva­ko­dnev­no si­tu­a­ci­ju, moj kum Mla­den i ja smo za­klju­či­li da bi na ne­kim po­ten­ci­jal­no iz­gled­nim pro­leć­nim me­sti­ma ve­ro­vat­no već mo­glo da se pe­ca, pa smo se jed­nog sun­ča­nog da­na upu­ti­li ka Opo­vu.

Na­me­ra­va­li smo da lo­vi­mo sa pre­gra­de ko­ja raz­dva­ja gor­nji deo ru­kav­ca Ba­dži­no je­ze­ro od do­njeg, jer je upra­vo tu oba­la vi­so­ka, pa to me­sto na­kon sni­ža­va­nja ni­voa po­sta­ne do­stup­no me­đu pr­vi­ma na tom te­re­nu.

Osta­vi­li smo auto­mo­bil ma­lo pre ula­ska u Opo­vo, na me­stu gde as­falt­ni put pre­la­zi pre­ko na­si­pa. Par­ki­ra­li smo se uz ram­pu na na­si­pu po­dig­nu­tom ra­di za­šti­te ob­ra­di­vog ze­mlji­šta od po­pla­va, uze­li sa­mo naj­ne­op­hod­ni­je stva­ri i upu­ti­li se pe­ške po be­de­mu, ko­ji se pro­te­že sa le­ve stra­ne, gle­da­no iz prav­ca pu­ta Be­o­grad – Zre­nja­nin. Na­kon oko 400 m skre­nu­li smo de­sno i na­sta­vi­li ne­što vi­še od 300 me­ta­ra pu­tem pro­se­če­nim kroz gu­stu šu­mu. Ob­ra­do­va­li smo se što tu ni­je bi­lo vo­de, jer je to bio si­gu­ran znak da će­mo us­pe­ti da se pro­vu­če­mo do ko­nač­nog od­re­di­šta. Me­đu­tim, ro­je­vi ko­ma­ra­ca ko­ji su nas spo­pa­li čim smo ušli u šu­ma­rak su nam br­zo po­kva­ri­li ras­po­lo­že­nje i na­gna­li nas mal­te­ne u trk, da­ko da ni­ka­da ni­smo br­že sa­vla­da­li tu obo­ji­ci do­bro po­zna­tu de­o­ni­cu, ko­jom smo pro­šli si­gur­no pre­ko sto­ti­nu pu­ta.

str6 324

KA­DA SMO KO­NAČNO STI­GLI, shva­ti­li smo da upr­kos to­me što ima­mo sred­stvo pro­tiv ko­ma­ra­ca, du­gač­ke pan­ta­lo­ne i ma­ji­ce sa du­gim ru­ka­vi­ma, od kr­vo­žed­nih in­se­ka­ta ne­će­mo mo­ći da pe­ca­mo tu gde smo na­u­mi­li, pa nam je pre­o­sta­lo sa­mo da na­sta­vi­mo istim pu­tem, dok ne iz­bi­je­mo na naj­bli­žu či­sti­nu, kod be­ton­skih plo­ča na sa­moj bra­ni. Po­što tu ni­je do­zvo­lje­no za­dr­ža­va­nje, pa ni ri­bo­lov, od­ma­kli smo se do naj­u­zvod­ni­je tač­ke do ko­je smo mo­gli da do­đe­mo, na sam kraj be­to­na, u na­di da na­še pri­su­stvo tu ne­će ni­ko­me sme­ta­ti.

Bi­la je to od­lič­na po­zi­ci­ja za pe­ca­nje, ko­ju je još bo­ljom či­ni­lo to što na njoj ni­je bi­lo ni do­sad­nih kr­vo­pi­ja. Raz­li­ve­na vo­da je baš tu do­ti­ca­la, po­vla­če­ći se iz šu­me u ko­ri­to, a tu gde se me­ša­la sa onom iz glav­nog to­ka, stru­ja je bi­la ne­što spo­ri­ja, pa smo od­lu­či­li da tu pri­hra­ni­mo, na de­se­tak me­ta­ra od oba­le, na me­stu sa du­nom od sko­ro tri me­tra i da pe­ca­mo na pe­tlja­še od osam me­ta­ra... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 324-)