Štuka 114 cm
Čak 10,5 kg i 114 cm imala je štuka koju je 29. oktobra u 10 č, na Dunavu kod Velesnice, uhvatio Milan Đorđević, poslovođa benzinske stanice NIS-a u Zaječaru. Kapitalku, koja je došla na vobler Calypso Fantom od 8 cm u RH dekoru, ribolovac je savladao za petnaestak minuta...Soja, kukuruz, mleko i griz
ŠARANDŽIJSKA KUHINJA: JEDNOSTAVAN A PROVERENO LOVAN RECEPT ZA BOJLIJE
Zimi većina šarandžija sedi kod kuće, sređuje pribor i opremu i pravi planove gde će i kada pecati naredne sezone. Ali, kako zbog blage zime većina nizijskih komercijalnih revira još nije zaleđena, nisu retki ni oni koji razmišljaju o nekom izlasku na šarana »kad mu vreme nije«. A recept koji ću ovom prilikom podeliti sa vama može vam doneti lepu ribu i u hladnoj i u toploj vodi, jer zavisno od upotrebljenih sastojaka i načina pripreme možemo dobiti bojlije upotrebljive u različitim uslovima.
OSNOVNI SASTOJCI su po 30 odsto sojinog brašna, kukuruznog brašna i pšeničnog griza, te 10 odsto mleka u prahu. Izrada je prosta. U odgovarajuću zdelu razbijemo 10 jaja »A« klase, dobro ih umutimo, pa dodamo odabranu aromu, amino kiseline i zaslađivač. Ako želimo visokoatraktivan mamac (tj. ako nameravamo da pecamo na nekom od popularnih »uhvati i pusti« revira, na kojima je riba naviknuta na »jaku hranu«) uzećemo pobrojane dodatne sastojke u tečnom obliku i upotrebiti ih u maksimalnim dozama koje proizvođači preporučuju. Ako ćemo pecati na nekoj »divljoj« vodi, bolje je uzeti manju količinu (osim zaslađivača, na kome ne moramo štedeti), ili upotrebiti praškaste arome i amino kiseline jer ih mamac sporije ispušta, pa duže deluju. Za ovu smesu su se najbolje pokazale voćne ili »kremaste« arome, i to leti sa glikolnom osnovom, a zimi etanolske (taj podatak svi ozbiljniji proizvođači navode na ambalaži)...
(-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 290-)
Zimi većina šarandžija sedi kod kuće, sređuje pribor i opremu i pravi planove gde će i kada pecati naredne sezone. Ali, kako zbog blage zime većina nizijskih komercijalnih revira još nije zaleđena, nisu retki ni oni koji razmišljaju o nekom izlasku na šarana »kad mu vreme nije«. A recept koji ću ovom prilikom podeliti sa vama može vam doneti lepu ribu i u hladnoj i u toploj vodi, jer zavisno od upotrebljenih sastojaka i načina pripreme možemo dobiti bojlije upotrebljive u različitim uslovima. OSNOVNI SASTOJCI su po 30 odsto sojinog brašna, kukuruznog brašna i pšeničnog griza, te 10 odsto mleka u prahu. Izrada je prosta. U odgovarajuću zdelu razbijemo 10 jaja »A« klase, dobro ih umutimo, pa dodamo odabranu aromu, amino kiseline i zaslađivač. Ako želimo visokoatraktivan mamac (tj. ako nameravamo da pecamo na nekom od popularnih »uhvati i pusti« revira, na kojima je riba naviknuta na »jaku hranu«) uzećemo pobrojane dodatne sastojke u tečnom obliku i upotrebiti ih u maksimalnim dozama koje proizvođači preporučuju. Ako ćemo pecati na nekoj »divljoj« vodi, bolje je uzeti manju količinu (osim zaslađivača, na kome ne moramo štedeti), ili upotrebiti praškaste arome i amino kiseline jer ih mamac sporije ispušta, pa duže deluju. Za ovu smesu su se najbolje pokazale voćne ili »kremaste« arome, i to leti sa glikolnom osnovom, a zimi etanolske (taj podatak svi ozbiljniji proizvođači navode na ambalaži)...
(-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 290-)
Smudj 94 cm
Nenad Radić, upravnik pogona iz Donjeg Milanovca, je 5. januara u ranim popodnevnim satima, na Dunavu kod mesta u kome živi, varaličereći iz čamca, na Orka Sirenu od 12 cm dobio dva krupna smuđa, od kojih je veći imao 8,6 kg i bio dug 94 cm...Ubitačne daščice
MALE TAJNE VRHUNSKIH RIBOLOVACA: DVA OMILJENA PULBEJTA JEDNOG OD VODEĆIH EVROPSKIH ŠTUKAROŠA
Ribolovci ovih dana nemaju mnogo razlioga za kukanje. A varaličari pogotovo. U dobro snabdevenim prodavnicama pribora i na internetu može se pronaći mnogo toga od čega ribolovačkim gurmanima bukvalno kreće voda na usta. Ne tako davno, stvari nisu stajali ni izbliza toliko dobro. Vertikalno pecanje je u velikoj meri promenilo ponudu varalica od meke gume, prodor džerk i tvič tehnike nagnao je vlasnike radnji da investiraju u proširenje asortimana mnogim novim veštačkim mamcima. Osim toga, varalice sve lepše izgledaju, pogogovot svimbejti, koji ne samo da su realistično obojeni i oblikovani, već i plivaju poput pravih riba, tako da se može reći da su savršeni do poslednjeg detalja.
A KADA RIBOLOVAC UHVATI PRVU štuku metrašicu na takvu varalicu, sasvim je sigurno da će tu radost platiti kupujući mnoštvo novih »igračaka«. Stvari često stoje tako da smo mi prvi ulov na hipereealistične varalice koje se u vodi ponašaju bezmalo kao prave ribe. Dok ih gledam, često razmišljam o tome da one zapravo ne moraju da budu takve da bi lovile ribu, već je njihovo usavršavanje zapravo samo plod konkurentske borbe za kupca, koji najradije baca varalice u koje ima poverenja, zahvaljujući utisku o njihovom izgledu i radu, pa na njih i lovi najviše grabljivica.
Naravno, ma kako veštački mamac bio dobro osmišljen i napravljen, ribolovac mora da razume način na koji treba da ga koristi, tj. da pronađe optimalnu prezentaciju. Gledajući gomile novih veštačkih mamaca koji se neprestano pojavljuju, pitam se koliko varaličari zapravo veruju u varalice kao mamac, a koliko u neke konkretne modele sa kojima su imali uspeha u prošlosti. Ljudi su, uopšteno govoreći, skloni gledanju u prošlost i pričanju o starim dobrim vremenima, kada je sve bilo bolje. To važi i za ribolov. I sam često gledam slike ribolovaca sa velikim štukama i maskijima ulovljenim pre više decenija, čiji akteri kao da nam poručuju: »Gledajte, ovo se nekada lovilo!« Takve su me fotografije mnogo puta nagnale da zamislim sebe u nekom štučjem raju, recimo na irskom jezeru Mask, pre recimo 50 godina. Na Masku sam uspešno lovio sredinom devedesetih godina, ali koristeći GPS, sonar, električni motor za troling, moćni benzinski četvorotaktni motor od 50 KS i brzi aluminijumski čamac. Da sam bio u prilici da na tom jezeru pecam, recimo, početkom šezdesetih godina, iz drvenog čamca sa nekim slabašnim motorićem, kom bi, koliko ja poznajem Irce, verovatno falilo jedno krilce elise, sigurno mi ne bi bilo lako. Dakle, što se tiče štapova, mašinica, čamaca i elektronske opreme sigurno smo napredovali. Ali po pitanju varalica?...
(-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 290-)
Ribolovci ovih dana nemaju mnogo razlioga za kukanje. A varaličari pogotovo. U dobro snabdevenim prodavnicama pribora i na internetu može se pronaći mnogo toga od čega ribolovačkim gurmanima bukvalno kreće voda na usta. Ne tako davno, stvari nisu stajali ni izbliza toliko dobro. Vertikalno pecanje je u velikoj meri promenilo ponudu varalica od meke gume, prodor džerk i tvič tehnike nagnao je vlasnike radnji da investiraju u proširenje asortimana mnogim novim veštačkim mamcima. Osim toga, varalice sve lepše izgledaju, pogogovot svimbejti, koji ne samo da su realistično obojeni i oblikovani, već i plivaju poput pravih riba, tako da se može reći da su savršeni do poslednjeg detalja. A KADA RIBOLOVAC UHVATI PRVU štuku metrašicu na takvu varalicu, sasvim je sigurno da će tu radost platiti kupujući mnoštvo novih »igračaka«. Stvari često stoje tako da smo mi prvi ulov na hipereealistične varalice koje se u vodi ponašaju bezmalo kao prave ribe. Dok ih gledam, često razmišljam o tome da one zapravo ne moraju da budu takve da bi lovile ribu, već je njihovo usavršavanje zapravo samo plod konkurentske borbe za kupca, koji najradije baca varalice u koje ima poverenja, zahvaljujući utisku o njihovom izgledu i radu, pa na njih i lovi najviše grabljivica.
Naravno, ma kako veštački mamac bio dobro osmišljen i napravljen, ribolovac mora da razume način na koji treba da ga koristi, tj. da pronađe optimalnu prezentaciju. Gledajući gomile novih veštačkih mamaca koji se neprestano pojavljuju, pitam se koliko varaličari zapravo veruju u varalice kao mamac, a koliko u neke konkretne modele sa kojima su imali uspeha u prošlosti. Ljudi su, uopšteno govoreći, skloni gledanju u prošlost i pričanju o starim dobrim vremenima, kada je sve bilo bolje. To važi i za ribolov. I sam često gledam slike ribolovaca sa velikim štukama i maskijima ulovljenim pre više decenija, čiji akteri kao da nam poručuju: »Gledajte, ovo se nekada lovilo!« Takve su me fotografije mnogo puta nagnale da zamislim sebe u nekom štučjem raju, recimo na irskom jezeru Mask, pre recimo 50 godina. Na Masku sam uspešno lovio sredinom devedesetih godina, ali koristeći GPS, sonar, električni motor za troling, moćni benzinski četvorotaktni motor od 50 KS i brzi aluminijumski čamac. Da sam bio u prilici da na tom jezeru pecam, recimo, početkom šezdesetih godina, iz drvenog čamca sa nekim slabašnim motorićem, kom bi, koliko ja poznajem Irce, verovatno falilo jedno krilce elise, sigurno mi ne bi bilo lako. Dakle, što se tiče štapova, mašinica, čamaca i elektronske opreme sigurno smo napredovali. Ali po pitanju varalica?...
(-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 290-)



















