Naša anketa
Trenutno na mreži
Imamo 1 ribolovac na mreži
Broj posetilaca:
| Danas | 97 |
| Juče | 309 |
| Ove nedelje | 1358 |
| Ovog meseca | 4873 |
| Ukupno | 235431 |
Početna strana
Arhiva
Traženje pravog ugla
Arhiva
Traženje pravog ugla
Traženje pravog ugla
EKSTREMNA VARIJANTA: ZIMSKO DŽIGOVANJE SMUĐA IZ ČAMCA
Mnogi nedovoljno iskusni varaličari koji smuđa love sa obale smatraju da smo mi koji imamo čamce na velikim rekama u neuporedivo povoljnijoj poziciji od njih. Njima se, naime, čini da je dovoljno odmaći se od obale, usidriti se, spustiti džig na dno i potom ga polako voditi, da bi krupni smuđevi udarali kao na tekućoj traci. Stvari, međutim, nisu ni izbliza tako jednostavne. Doduše, tokom prve polovine decembra je bilo lakše uhvatiti smuđa nego što je uobičajeno u tom periodu, jer su vremenski uslovi bili više jesenji nego zimski, pa su smuđa, koji je bio raštrkan, ali uglavnom raspoređen na mestima sa dubinom do pet metar, iz plovila zaista hvatali i manje verzirani ribolovci, a efikasni su bili i džigovi i vobleri.
Međutim, u drugoj polovini decembra, kada je voda počela osetno i ubrzano da se hladi, smuđ je počeo da se grupiše, tj. da se skuplja na mestima sa većom dubinom (otprilike od šest do 12 m) i sa dosta krša na dnu (neki ihtiolozi kažu da se najpre formiraju grupe od jedne do dve ženke i nekoliko mužjaka, iz kojih se kasnije izdvajaju parovi). U tom periodu se formiraju ikra i mleč, pa matični primerci nastoje da unesu dovoljno hrane, ali pri tom ne jurcaju bezglavo unaokolo, već se drže samog dna i pomeraju se samo pomalo (uzvodno ili nizvodno), ako ih na to podstakne promena u snazi toka ili obilje hrane u blizini odabranog staništa. Sada je na velikim rekama, kao što je Dunav, smuđeva glavna hrana glavoč (»peš«, »ruža«) kojeg tamani bez pardona, ali sve navedeno čini naš posao prilično teškim.
NAIME, IAKO SE ZIMI PONEGDE može uspešno varaličariti i sa obale (kada zbog jake košave nisam mogao da isplovim, hvatao sam smuđa na Orka Peša, na ušću DTD kanala u Dunav, u Banatskoj Palanci), čamac je zaista praktično neophodan. Ali, sada nije nimalo prijatno biti na vodi, a uz to se mora mnogo raditi, jer oni koji nisu spremni na često menjanje pozicije, tj. ugla vođenja silikonaca preko izglednih mesta, moraće dugo da čekaju na udarac. Zimskom smuđu, koji je vrlo izbirljiv, moramo provući potencijalni plen optimalnom putanjom, da bi se on odlučio da se pokrene i napadne. Ja skoro obavezno menjam poziciju na svakih petnaestak minuta, ne pomerajući se pri tom previše...
(Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 291-)
Mnogi nedovoljno iskusni varaličari koji smuđa love sa obale smatraju da smo mi koji imamo čamce na velikim rekama u neuporedivo povoljnijoj poziciji od njih. Njima se, naime, čini da je dovoljno odmaći se od obale, usidriti se, spustiti džig na dno i potom ga polako voditi, da bi krupni smuđevi udarali kao na tekućoj traci. Stvari, međutim, nisu ni izbliza tako jednostavne. Doduše, tokom prve polovine decembra je bilo lakše uhvatiti smuđa nego što je uobičajeno u tom periodu, jer su vremenski uslovi bili više jesenji nego zimski, pa su smuđa, koji je bio raštrkan, ali uglavnom raspoređen na mestima sa dubinom do pet metar, iz plovila zaista hvatali i manje verzirani ribolovci, a efikasni su bili i džigovi i vobleri. Međutim, u drugoj polovini decembra, kada je voda počela osetno i ubrzano da se hladi, smuđ je počeo da se grupiše, tj. da se skuplja na mestima sa većom dubinom (otprilike od šest do 12 m) i sa dosta krša na dnu (neki ihtiolozi kažu da se najpre formiraju grupe od jedne do dve ženke i nekoliko mužjaka, iz kojih se kasnije izdvajaju parovi). U tom periodu se formiraju ikra i mleč, pa matični primerci nastoje da unesu dovoljno hrane, ali pri tom ne jurcaju bezglavo unaokolo, već se drže samog dna i pomeraju se samo pomalo (uzvodno ili nizvodno), ako ih na to podstakne promena u snazi toka ili obilje hrane u blizini odabranog staništa. Sada je na velikim rekama, kao što je Dunav, smuđeva glavna hrana glavoč (»peš«, »ruža«) kojeg tamani bez pardona, ali sve navedeno čini naš posao prilično teškim.
NAIME, IAKO SE ZIMI PONEGDE može uspešno varaličariti i sa obale (kada zbog jake košave nisam mogao da isplovim, hvatao sam smuđa na Orka Peša, na ušću DTD kanala u Dunav, u Banatskoj Palanci), čamac je zaista praktično neophodan. Ali, sada nije nimalo prijatno biti na vodi, a uz to se mora mnogo raditi, jer oni koji nisu spremni na često menjanje pozicije, tj. ugla vođenja silikonaca preko izglednih mesta, moraće dugo da čekaju na udarac. Zimskom smuđu, koji je vrlo izbirljiv, moramo provući potencijalni plen optimalnom putanjom, da bi se on odlučio da se pokrene i napadne. Ja skoro obavezno menjam poziciju na svakih petnaestak minuta, ne pomerajući se pri tom previše...
(Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 291-)





